Tajna iz Vulpita … U blizini sela Volpit, u engleskoj oblasti Safolk, radnici su radili u polju, kada su u neko doba čuli glasan dječji plač iz jednog od jaraka koji su iskopani da bi se lovili vukovi – po kojima je ovo mjesto i dobilo ime. Kada su prišli, iznenađeni, ustuknuli su od neobičnog prizora. Pred njima su se nalazili dječak i djevojčica čija je koža bila zelena, odjeveni u neobičnu odjeću čudnih boja, napravljenu od nepoznatih materijala.

U blizini sela Volpit, u engleskoj oblasti Safolk, radnici su radili u polju, kada su u neko doba čuli glasan dječji plač iz jednog od jaraka koji su iskopani da bi se lovili vukovi – po kojima je ovo mjesto i dobilo ime. Kada su prišli, iznenađeni, ustuknuli su od neobičnog prizora. Pred njima su se nalazili dječak i djevojčica čija je koža bila zelena, odjeveni u neobičnu odjeću čudnih boja, napravljenu od nepoznatih materijala.
Djeca su zbunjeno tumarala okolo, a kada su im se seljaci obratili, odgovarala su im nekim potpuno nepoznatim jezikom. Odlučili su da ih povedu u naselje, gdje su se mještani skupili oko njih i ispitivali ih, ali nisu mogli da se dogovore s njima zbog njihovog čudnog jezika. Nakon toga su ih odveli u kuću lokalnog zemljoposjednika Richarda de Kalnea, koja je bila udaljena nekoliko milja. Ovdje su mališani plakali i danima odbijali bilo kakvu hranu koju bi im ponudili, mada je bilo jasno da umiru od gladi. Konačno, meko je slučajno donio grašak u mahunama, zajedno sa stabljikama, a dječak i evojčica su očajnički posegli za njim! Međutim, nisu jeli zrna, već su žustro otvarali stabljike i pokazivali razočaranje što u njima nema ničega. Nakon što im je pokazano kako da dođu do zrna graška, djeca su na toj hrani preživjela nekoliko mjeseci, dok nisu stekla naviku jesti kruh.
Za manje od godinu dana dječak, koji je izgleda bio mlađi, depresivan i koji je poboljevao, umro je, a djevojčica se prilagodila životu u novoj sredini. Njezina koža postupno je izgubila raniju zelenu boju, krštena je i naučila je negleski jezik. S godinama je postala zdrava, mlada žena i kasnije se udala za čovjeka iz obližnjeg grada Lavenhema, koji je bio u službi novog kralja Henryja II. Neki izvori tvrde da je uzela ime Agnes Bare, a kroničar Ralf od Kogešala u ‘Engleskoj hronici’, koju je napisao između 1187. i 1224. godine, navodi slučaj ‘Zelene djece’ i kaže da je nakon nekoliko godina postala udovica, a što se potomstva tiče, nagađa se da grof Ferers potječe iz tog braka.
Tko su bila ‘Zelena djeca iz Vulpita’ do danas je ostala misterija, mada je bilo više pokušaja da se objasni njihovo porijeklo.