Grupa povjesničara je 1929. godine istraživajući arhive Otomanske Imperije u Topkapi palači / muzeju u Turskoj pronašla nevjerojatnu kartu nacrtanu na koži gazele. Istraživanje je pokazalo da je mapa izvorni dokument načinjen 1513. godine, samo 21 godinu nakon Kolumbovog otkrića Amerike. Ovo otkriće objelodanio je njemački povjesničar Paul E. Kahle [Spol Kal] dvije godine kasnije na kongresu u Nizozemskoj.

Mapa Pirija Rajsa

Povijest

Priča o karti počinje 1501. godine, samo 9 godina nakon Kolumbovog čuvenog otkrića, kada je Kemal Re’is [Kemal Reis], pomorski kapetan Otomanske flote zarobio sedam brodova blizu obale španije. Ispitujući zarobljene mornare, Kemal Reis pronalazi jednog koji je plovio na jednom od Kolumbovih brodova, štoviše, u doba u kojem su pomorske karte bile od neprocjenjive vrijednosti i strogo čuvana tajna, ovaj mornar bio je u posjedu karte Novog Svijeta koju je načinio nitko drugi do sam Kristofor Kolumbo. Kemal Reis je zaplijenio njegovu kartu, čuvao je, a zatim ostavio u nasljeđe svom nećaku koji se zvao Piri Re’is [Reis] koji je također bio mornarički časnik Otomanske flote.

Njegova strast bila je kartografija, a njegov visoki čin otvorio mu je privilegirani pristup imperijalnoj Biblioteci u Konstantinopolu. Priča dalje kaže da je Piri Reis započeo raditi na novoj karti 1511. godine, a namjeravao je izraditi kartu koja bi objedinila sva skorašnja

španjolska i Portugalska otkrića. Za izradu ove karte koristio je dvadesetak različitih karata od nekoliko izvora prikupljenih tijekom njegovih brojnih putovanja. Prema njegovim riječima, osam ovih mapa potječe još iz doba Velikog Aleksandra Makedonskog iz IV stoljeća prije Krista. Koristio je i Arapsku kartu Indije, četiri portugalske karte Kine i Indijskog Oceana kao i ostavštinu svog ujaka, kartu zapadnih područja koju je sačinio Kristofor Kolumbo. Piri Reis ne navodi porijeklo ostalih mapa koje je koristio. On je osobno na karti napisao komentare koji nam govore što je točno radio s kojim dijelom karte. Također navodi da on nije odgovoran za originalno istraživanje i kartografiju terena na karti, te da je njegova uloga bila da sakupi podatke s prikupljenih mapa i sačini jednu na temelju podataka.

kontraverza

Mapa Pirija Reisa prikazuje zapadnu obalu Afrike, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika. Mapa prikazuje obalu Antarktika u nevjerojatnom detalju. Jedna od zagonetki, mada ne najveća, jeste kako je Piri Reis uspio nacrta ovako preciznu kartu Antarktika cijelih tri stotine godina prije no što je ovaj kontinent otkriven. Pravi problem nastaje kada pokušamo odgovoriti na pitanje kako je uspio s velikom preciznošću na karti prikaže obalno područje Antarktika pod ledom. Neoborivi dokazi sakupljeni geološkim istraživanjima ovog kontinenta govore da je Zemlja Kraljice Maud posljednji put bila bez leda prije oko 6 000 godina, negdje oko 4 000. godine prije Krista

Službena nauka tvrdi da je ledeni prekrivač koji prekriva Antarktik star oko milijun godina. Mapa Pirija Reisa otkriva nam da je sjeverni dio Antarktika istražen prije no što ga je prekrio led. Ovo navodi na pomisao da je karta ovog područja sačinjena prije milijun godina, ali bi to bilo nemoguće jer ljudska rasa nije ni postojala u to doba. Novija i mnogo preciznija istraživanja dokazala su da je ovaj dio sjeverne obale Antarktika posljednji put bio bez leda prije 6 000 godina. Još uvijek postoje neslaganja u znanstvenom svijetu o tome kada se završilo posljednje Ledeno doba i različiti navodi ukazuju na razdoblje između 9 000 i 13 000 godina prije Krista. Prema tome, najveća misterija je tko je onda sačinio detaljnu kartu kopna sjeverne obale Antarktika prije 6 000 godina? Koja je, nama nepoznata civilizacija posjedovala tehnologiju koja je bila u stanju uspješno završi ovakav pothvat?

Dobro nam je poznata činjenica, ako je vjerovati tradicionalnoj povijesti, da se prva civilizacija razvila nekih 3 000 godina prije Krista na Srednjem Istoku, a zatim iu dolini Inda iu Kini. Nijedna od ovih civilizacija nije postojala niti je mogla sačini ovu kartu. Pa tko je onda prije 6 000 godina posjedovao znanje i tehnologiju potrebnu da se učini nešto što je nama tek u današnje vrijeme pošlo za rukom?

Kroz cijeli Srednji vijek u cirkulaciji su bile pomorske karte zvane “Portolan” i bile su to precizne karte najčešćih i najuobičajenijih plovnih putova, a prikazivale su obale, luke, moreuze, zaljeve, plitka područja i slične druge podatke nužne za uspješnu navigaciju i plovidbu. Većina ovih “Portolan” mapa bavila se Mediteranom i Egejskim morima, ali i drugim poznatim plovnim putovima, baš kao i knjiga o jedrenju koju je napisao Piri Reis. Ali nekoliko “Portolan” mapa prikazivalo je u to doba nepoznati plovne putove. Ove karte mornari su čuvali kao najstrožu tajnu kao, uostalom, i samo znanje o njihovom postojanju. Navodno je i Kristofor Kolumbo bio u posjedu jedne ovakve “specijalne karte”.

Kada se Piri Reis privremeno umirovio u Galipolju, prihvatio se u to doba vrlo teškog zadatka da sve karte koje je namjeravao koristiti za izradu svoje karte svede na isti razmer, a zatim i da započne posao oko izrade karte. Ukupno mu je trebalo tri godine da sačini svoju novu kartu. Kada je završio, na kartu je dodao i ovaj rekord:

“Autor ove karte jeste skromni Piri ibn Hadži Muhamed, poznat kao nećak Kemala Reisa. Gallipoli, u svetom mjesecu Muharemu 919 godine (1513. godine nove ere) ”

Karta je potom prezentirana Sultanu Selimu I koji ga je zauzvrat načinio Admiralom.

Ova mapa nije bila jedina ostavština Pirija Reisa kartografiji. 1521. godine on piše mornarski vodič kroz obale i otoka Mediterana. Kitab-i Bahriye ( “Mornarska knjiga” ili “Mornarički priručnik”)

Iako nikada nije otkriveno kojih šest mapa je Piri Reis koristio, a da nije naveo njihovo porijeklo, kao što nikada nisu pronađene karte koje potječu iz vremena Aleksandra Makedonskog, nema nikakve sumnje da je jedna od mapa korištenih za izradu zasigurno bila i mapa koju je nacrtao sam Kristofor Kolumbo.

I mapa i knjiga koju je Piri Reis napisao bile su nesumnjivo od velike vrijednosti Otomanskoj Imperiji. Fokus im je bio na otkrića španjolskih i Portugalskih moreplovaca pa su najvjerojatnije ukazale sultanu na prijetnju Otomanskoj Imperiji koju su predstavljala otkrića europskih moreplovaca u Indijskom oceanu i Arapskom moru.

Priča dalje navodi, ne bez ironije, da je knjiga koju je Piri Reis napisao bila povod za njegovu smrt. Naime, u knjizi je Reis zahtijevao od Sultana da protjera Portugalce iz Crvenog mora i Golfskog zaljeva, te ga je Sultan postavio kao glavnokomanujućeg flote. 1551. godine u bitci protiv portugalaca Piri Reis gubi većinu svojih brodova i, iako već u osmoj desetljeću života, biva osuđen na smrt.

Do 1929. godine kada ponovno otkrivena, mapa je bila potpuno zaboravljena. Svega nekoliko povjesničara, s izuzetkom Kahle-a posvećuje pažnju ovoj karti.

Ali 1954. godine diplomac s Harvard Sveučilišta u Cambridgeu, u državi Massachusetts, profesor povijesti znanosti na Keene State College Dr. Charles Hapgood [Charles Hapgud] daje zadatak svojim studentima da pobliže ispitaju ovu kartu. Nakon punih sedam godina istraživanja i mnogo odbačenih hipoteza, Hapgud izdaje knjigu.

U uvodu za svoju knjigu, Maps of the Ancient Sea Kings, iz 1979. godine, Dr. Charles Hapgood navodi:

“Ispostavlja se da su precizni podaci prenošeni od usta do usta. Čini nam se da su karte proistekle od nama nepoznatih civilizacija i da su prenošene generacijski, najvjerojatnije preko minojske kulture sa Krete i Feničana koji su kroz razdoblje od više od tisuću godina bili najveći moreplovci starog svijeta. Mi danas imamo dokaze da su ove karte sakupljene i da su bile proučavane u velikoj Biblioteci u Aleksandriji i da su geografi koji su tamo radili uz pomoć ovih starih mapa pravili nove. ”

Prema hipotezi koju je postavio Dr. Charles Hapgood, Piri Reis je najvjerojatnije došao u posjed jedne ili više ovakvih mapa koje su nekoć bile locirane u Velikoj Aleksandrijskoj Biblioteci, čuvenoj i najvažnijoj knjižnici starog svijeta. Hapgood je sačinio rekonstrukciju prema kojoj su kopije ovakvih dokumenata kao i neki originali prebačeni u tadašnje regionalne centre za obrazovanje među kojima je bio i Konstantinopol, današnji Istanbul. Tijekom četvrtog križarskog pohoda 1204. godine, križari su uspjeli prodrijeti u Konstantinopol i tada su ove karte počele cirkuliraju među europskim mornarima.

Hapgood dalje piše:

“Većina ovih mapa predstavljala je Mediteran i Crno More, ali su opstale i mape drugih područja. Među njima su bile i karte Sjeverne i Južne Amerike, karte Arktika i oceana Antarktika. Jasno je da su davni moreplovci putovali od Sjevernog do Južnog pola. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, iz podataka s ovih mapa proizlazi da su stare civilizacije istraživale Antarktik još u doba kada obala Antarktika nije bila prekrivena ledom. Također je jasno da su ovi stari moreplovci raspolagali instrumentima za navigaciju kojima su mogli vrlo precizno dsa određuju koordinate u prostoru i da su ovi instrumenti nadmašivali svu tehnologiju i nanje Starog i Srednjeg vijeka kao i ono modernih vremena sve do druge polovice XVIII stoljeća … ”

Ovi dokazi o postojanju naprednih tehnologija podržavaju mnoge druge hipoteze iznošene dugi niz godina koje govore o davnim, nestalim i zaboravljenim, naprednim civilizacijama poput Atlantida ili civilizacija Mu. Znanstvenici su mnogo puta bili u stanju opovrgnu ovakve hipoteze zbog nedostatka dokaza i prikažu ih kao mit, ali ova karta nam pruža dokaze koji ne mogu olako da budu zapostavljeni. Ovi dokazi nam nalažu da preispitamo sve ostale dokaze koji su u prošlosti izneseni i zapostavljeni, u novom svjetlu i otvorenog uma. ”

Dvije godine kasnije, Hapgud hipoteze dostižu neočekivanu popularnost kada izlazi kontroverzni bestseler po imenu “Chariots of the Gods?” [Kočije Bogova?], Prva knjiga još čuvenijeg autora po imenu Erich von Däniken. U ovoj knjizi monumentalne važnosti, koja je doživjela više od dvadeset izdanja i koja je prodana u više milijuna primjeraka, Däniken po prvi puta iznosi šokantnu teoriju da su naš planet u više navrata kroz povijest posjećivali vanzemaljci. Na temelju dugogodišnjih istraživanja ruševina izgubljenih gradova, potencijalnih aerodroma i mnogo znanstvenih činjenica, Däniken tvrdi da su našu civilizaciju potpomagala bića s neke druge planete. Njegova najkontraverznija teorija tvrdi da smo i mi sami potomci ovih “Bogova” i prikazuje arheološke dokaze koji potpomažu njegovu teoriju.

Kao jedan od dokaza Erich von Däniken navodi i kartu Pirija Rajsa, koja je, prema Denikenu, načinjena uz pomoć mapa koje su vanzemaljci napravili uz pomoć osmatranja iz zraka.

1953. godine jedan turski mornarički časnik šalje kartu Pirija Reisa Birou za hidrografiju američke mornarice. Biro je u pomoć pozvao umirovljenog Kapetana američke mornarice koji se posvetio proučavanju davnih mapa, čovjeku po imenu Arlington H. Mallery. Nakon dužeg ispitivanja, Mallery je otkrio koji je metoda projekcije korišten da se sačini mapa Pirija Reisa. Kako bi provjerio točnost s kojom je karta sačinjena, napravio je mrežu i prebacio kartu Pirija Reisa na globus. Rezultat je bio fascinantan: mapa je bila nevjerojatno točna. Njegov zaključak je bio da je jedini način da se načini mapa poput ove bio koristeći fotografije iz zraka – ali tko je bio u mogućnosti takvu tehnologiju koristi prije 6 000 godina?

Navodno je i sam Biro za hidrografiju američke mornarice bio zaprepašten preciznošću i detaljima karte, us pomoć koje su čak uspjeli isprave nekoliko pogrešaka na današnjim mapama!

Određivanje longitudinalnih koordinata za izradu karte Pirija Reisa zahtijevalo je korištenje sferne trigonometrije koja u obliku koji bi omogućio izradu ovako precizne karte nije bila poznata sve do sredine XVIII stoljeća.

Hapgood je uspio dokazati da je urađena geometrijskom metodom i koristiti zemljopisne koordinate pod pravim kutovima raspoređene u mrežu, ali i da je očito kopirana sa starije karte koja je projektirana us pomoć sferne trigonometrije koja u to doba nije bila poznata!

Ne samo da su rani geografi znali da je Zemlja okrugla nego im je bio poznat i opseg Zemlje s preciznošću od oko stotinjak kilometara.

Hapgood je tada poslao svoju kolekciju starih mapa čovjeku po imenu Richard Strachan [Richard Strečan] koji je u to vrijeme radio na Institutu za Tehnologiju u državi Massachusetts [Massachusetts], popularnom MIT-u. Zamolio ga je procijeniti koliki je razina poznavanja matematike bio potreban kako bi se načinile originalne karte. Odgovor je stigao 1965. godine. Strachan je bio uvjeren da je bilo neophodno izuzetno dobro poznavanje matematike, sferne trigonometrije, zaobljenosti Zemlje kao i metoda projekcije.

U pismu koje je američki časnik i zapovjednik postrojbe za izviđanje američke avijacije Harold Z. Ohlmeyer napisao Charlesu Hapgudu piše da je Norveško-Britansko-švedska ekspedicija na Antarktik potvrdila da su zemljopisne odlike terena Zemlje Kraljice Maud poput kopnena masa, obala, rijeke i planinski lanci, platoi, zaljevi, a koje prikazuje mapa Pirija Reisa do u tančina vjerodostojne. Istraživači su do ovih detalja došli koristeći sonar i seizmička osluškivanja, a sam teren nalazi ispod gotovo 2 kilometra leda.

Charles Hapgood je 1953. godine napisao knjigu “Earth ‘s shifting crust: a key to some basic problems of earth science” (kasnija izdanja ove iste knjige nose naziv “Path of the Pole”) u kojoj je postavio teoriju koja bi trebala objasni iz kojeg razloga Antarktik nije bio pod ledom sve do 4 000 godine prije Krista. Ukratko, Hapgood tvrdi da je razlog zbog kojeg na Antarktici nije bilo leda i koji je bio mnogo topliji položaj kontinenta u to doba. On kaže da se cijeli Antarktik u to vrijeme nalazio oko 2 000 kilometara sjevernije, a ne na južnom polu, i da se nalazio izvan polarnog pojasa, u hladnom, ili čak umjerenom temperaturnom pojasu.

Razlog zbog kojeg se kontinent, po njegovom mišljenju, pomaknuo na svoju današnju mjesto treba da se traži u tzv. Pomicanju Zemljine kore. Ovaj mehanizam, koji se razlikuje od mehaničkog pomicanja tektonskih ploča ili pomicanja kontinenata, je ustvari pomicanje cjelokupne vanjske kore planeta, koja se naziva litosfera, u odnosu na mekšu unutrašnjost. Hapgood detaljnije opisuje ovu teoriju u svojoj knjizi “Maps of ancient sea-kings”. Ova teorija poslana je na razmatranje čuvenom Albertu Einsteinu koji je pokazao iznenađujući entuzijazam, te u uvodu za knjigu “Earth ‘s shifting crust” kazuje:

“Polarne regije raspolažu s konstantnim depozitima leda koji nije simetrično raspoređen oko spolova. Zemljina rotacija utječe na ove asimetrično nataložene mase i prouzrokuje centrifugalni momentum koji se prenosi na krutu, ne tako elastičnu Zemljinu koru. Kada konstantno uvećanje centrifugalne sile prouzročene na ovaj način dostigne određenu točku, cjelokupna Zemljina kora se pomakne u odnosu na unutrašnjost planeta “.

Bila ova teorija točna ili ne, misterija ostaje.

Mapa Pirija Reisa je predmet koji uopće ne bi trebao postojati. Prema današnjim saznanjima, nitko nije bio u stanju da sačini toliko preciznu kartu, i sa potpuno preciznim longitudinalnim koordinatama u to vrijeme. Prvi instrument koji je bio u mogućnosti približno izračuna koordinate Meridijana izumio je englez John Harrison [John Harrison] 1761. godine. Prije toga nije postojao način da se dobije prihvatljiva vrijednost Meridijana – pogreška je mogla iznositi i više stotina kilometara. A karta Pirija Reisa je samo jedna od niza mapa koja prikazuje nepoznate krajeve, nemoguće znanje i preciznost koja i danas zapanjuje.

I sam Piri Reis je priznao da je za izradu karte koristio mnogo starije karte koje su i neki drugi kartografi koristili za izradu mapa velike preciznosti.

Jedna od takvih mapa je i Dulčert Portolan mapa iz 1339. godine na kojoj je mreža paralela Europe i Sjeverne Afrike savršeno precizna, a meridijana koji presijecaju Mediteran i Crno More prikazani su na karti sa odstupanjem od samo pola stupnja!

Mapa koju je sačinio Turčin Hadži Ahmed 1559. godine prikazuje 1600 km širok kopneni pojas koji povezuje Aljasku i Sibir, prirodni most koji spaja dva kontinenta, Ameriku i Aziju, a koji je pod vodom od završetka posljednjeg ledenog doba kada je razina vode na planeti porastao i ova teritorija na karti postala morsko dno.

Oronteus Fineusa mapa. Još nevjerovatnija je zenova mapa iz 1380. godine koja prikazuje veliku kopnenu masu koja se proteže na Sever sve do Grenlanda, a nezamislivo je precizna. Potpuno je nemoguće da je netko u XIV stoljeću bio sposoban proračuna i prikazati ovako preciznu koordinatne mreže meridijana i paralela.

Mapa koju je 1532. godine sačinio Oronteus Fineusa je isto tako vrlo precizna, i prikazuje Antarktik bez polarne kape.

zaključak

Ove karte, i niz drugih, kao naprimjer Zheng He-ova karta svijeta, Pizzigano nautička karta iz 1424. godine, Cantine karta svijeta iz 1502, Albertin Di Virga karta svijeta iz 1410, prikazuju geografske osobine naše planete koristeći znanja koja danas smatramo plodovima novog doba. štoviše, za izradu ovako preciznih mapa korišteni su podaci uzeti sa još starijih pradavnih mapa koje su zauvijek izgubljene. Mapa koje su, vjerojatno, pripadale izgubljenim civilizacijama. Je li moguće da su ove davne kulture raspolagale znanjem i tehnologijom koju mi ​​smatramo svojom kreacijom i na koje smo posebno ponosni u današnje vrijeme?

Netko je sve ovo znanje pretočio u karte u vrijeme u kojem smo mi još uvijek živjeli na vrlo primitivan način, i to koristeći nekoliko preostalih komadića koje vrijeme nije uništilo i zaturilo, ali, vidjet ćemo da ove karte nisu jedino znanje koje su nam naši preci ostavili u amanet, a mi zaboravili kako ga koristimo.

Mapa Pirija Reisa najčešće se spominje kada se raspravlja o mogućnosti da je nekada davno ovaj planet nastanjivala vrlo napredna civilizacija, možda naprednija od naše, a koja je na nepoznat način nestala s lica zemlje i tek sada polako počinjemo nagađamo što bi moglo uzrokovati ovakav tragičan ishod.

Najstarija nama poznata civilizacija, kultura Sumerana u Mezopotamiji, javlja se niotkuda oko 4 000 godina prije Krista i nema nikakvog pomorskog iskustva. Ali Sumerani nam sa strahopoštovanjem govore o precima koji su bili “bogovi”, a zvali su ih Nefilim.