Zašto je stari magijski simbol postao obilježje revolucija? U ime čega su ubijeni milijuni ljudi? Od Francuske buržoaske revolucije, objave Komunističkog manifesta, zatim Pariške komune i sovjetskog Oktobra, provlače se, do naših prostora i vremena, tajanstvene niti koje na čudan način povezuju različite epohe i geografski naizgled udaljene povijesne događaje …
Kada se sklopi mozaik zbivanja koja su se u Europi odigrala za posljednje dvije stotine godina, dobivaju se konture zastrašujućeg scenarija prema kojem se odvijala povijest revolucija i ratova.
Ovako usmjereni tokovi zbivanja izmijenili su sudbine čitavih naroda, a životi su masovno žrtvovani na oltar jedne ideje oličene u paroli Francuske revolucije: ‘Jednakost, Bratstvo, Sloboda’, koja je u suštini sadržavala prazna obećanja o uspostavljanju nebeske pravde na zemlji, pod uvjetom da se odbaci Bog i na njegovo mjesto ustoliči junak iz gesla maksima Gorkog: ‘Čovjek, kako to gordo zvuči’.
Ali, još mnogo ranije, u pismu koje je 27.juna 1558. godine uputio francuskom kralju Anriju II, čuveni prorok Nostradamus nagovijestio je: ‘Bit će to u mjesecu listopadu. Desiće se revolucija, koja će biti toliko snažna, da će svi misliti da je država izgubila svoj ritam pokretanja i da je pala u vječnu tamu. U proljeće i poslije toga doći će do čudnih događaja: država će se mijenjati, biće veliki potresi. Sve će to pratiti stvaranje Novog Babilona: siromaštvo i bijeda biće još veći nakon užasa prvog rata. I SVE ĆE TO TRAJATI 73 GODINE 7 MJESECI ‘!
Precizno, gotovo u dan točno, Nostradamus je predvidio trajanje komunističke vlasti u sada već bivšem Sovjetskom Savezu, kao i širenje opće bijede i siromaštva. Ali, da bi se razumjela zbivanja koja su potresla i promijenila naš vijek, potrebno je vratiti se u 1787. godinu, kada je Francuska postala poprište prevrata koji je skrenuo tokove povijesti novim pravcem.
Što se to, zapravo, značajno dogodilo 14.jula 1789. godine u Parizu? Svatko tko je bar malo učio povijest, odgovorit pričom o čuvenom jurišu naroda na omrznutu Bastilju, ‘tamnicu naroda’, i njenom rušenju.Međutim, juriša na Bastilju NIJE BILO, isto kao ni na Zimski dvorac u Petrogradu, što je još jedna sličnost dviju revolucija, a 14. srp kao državni praznik ustanovljen je na temelju jednog događaja stoljeće kasnije! Protiv proslave dvestoti godišnjice Francuske revolucije, jer se radi o povijesnom falsifikatu, 1989. godine bio je čak i Jacques Chirac, budući predsjednik Francuske, ali koji je to sve zaboravio kada je preuzeo kormilo države! Povjesničari kao da ne žele da se ozbiljnije pozabave ovom temom i uporno zaobilaze činjenicu da je Bastilja srušena godinu dana kasnije. Navodno je ‘pala u jurišu’, au stvari, njeno demontiranje organizirao jedan građevinski poduzetnik po imenu palo koji se fantastično obogatio prodajući kamenčić od Bastilje!
Još je čudnije da se u udžbenicima papagajski ponavlja besmislica o Bastilji kao ‘tamnici naroda’, kada se zna da je ona u stvari bila luksuzni zatvor za pripadnike višeg staleža koji su mogli platiti smještaj i hranu i da su u trenutku njezina zauzimanja u Bastilji boravila, slovima i brojkom, samo SEDMORICA utamničenih. Jedan od njih bio je tada već prolupali markiz De Sad. Upravo njegovi povici s prozora: ‘Upomoć, kolju zatvorenike’! bili su neposredan povod ili izgovor, da grupa zavjerenika, toga srpanjskog dana, kad je vojska igrom slučaja bila daleko od Pariza, zatraži razgovor sa zapovjednikom straže, na prijevaru ga ubije i započne metež. Dalje se zna, na vlast su došli revolucionari, ali o njihovoj surovosti priče uglavnom počinju i završavaju s dovođenjem aristokracije pod giljotinu. Međutim, ono što su zapravo činili pored toga navodi na pretpostavku o pravom pravcatom prinošenju ljudskih žrtava, začinjenom tipičnim crnomagijskim ritualima ispijanja krvi žrtvama!
republikanski SVADBE
U knjizi koju je napisao neposredno nakon prvih uspjeha Revolucije, G.Babef govori o zločinima koje su počinili najbliži Robespierre suradnici: ‘Zar je u ime spašavanja domovine bilo potrebno izazvati 23 masovna potonuća brodova u Nantesu, te, između ostalih, potopiti brod na kojem je tako poginulo šest stotina djece? Zar su bile toliko potrebne takozvane ‘republikanske svadbe’, u kojima su mladiće i djevojke skinute do gola, vezivali u parovima, do besvijesti udarali sabljama po glavi, prije nego što su ih bacali u rijeku LOAR. Zar je bilo nužno dopustiti da u zatvorima Nanta umire od iscrpljenosti, gladi, zaraznih bolesti i drugih muka 10.000 ljudi, dok su ostalih 30.000 bili streljani ili utopljeni?
Zar je bilo potrebno masovno masakrirati ljude sabljama na glavnom gradskom trgu? Zar je bilo potrebno narediti da se streljaju oni odredi pješaštva i konjice iz vojske pobunjenika koji su dobrovoljno dolazili da se predaju? Zar je bilo potrebno utopiti ili streljati još 500 djece, među kojima najstariji još nisu napunili ni 14 godina i koje je Karije nazvao ‘gadovima koje treba zadaviti’? Zar je bilo potrebno ugušiti 30 do 40 žena u devetom mjesecu trudnoće, nakon čega su njihova tijela u agoniji bačena u bačve napunjene izmetom? Zar je bilo potrebno izazivati pobačaje kod bespomoćnih žena i čupati im plod u trenutku trudova i poslije toga bacati mrtvu novorođenčad u vodu? Zar je trebalo usađivati u svijest vojnika iz odreda koji je nosio ime Maraa tu užasnu i apsurdnu činjenicu da svaki od njih mora biti sposoban popije čašu ljudske krvi …?
Gotovo dva stoljeća kasnije, tijekom poznate ‘Kulturne revolucije’ u Kini, istovjetan postupak, kao dokaz odanosti Partiji, tražili su pretpostavljeni od revolucionara! Da li je u pitanju samo koincidencija, ili nešto drugo.
MANIFEST I CRNE MISE
Tu i takvu Francusku revoluciju Lenjin je, ne jednom, definirao kao ono što je dalo odlučujući impuls i inspiraciju za drugu ‘veliku’ revoluciju, izvedenu i ime visokih ideja, listopada 1917. u rusiji. Ovu ocjenu naslijedio je od svog učitelja Karla Marxa, koji je, kako je sam tvrdio, bio opsjednut potrebom da se ‘osveti Onom koji vlada iznad nas’, dok je Lenjin, proglašavajući religiju ‘opijumom za narod’, otišao korak dalje i proklamirao: ‘Električna energija će seljaku zamijeniti Boga. Neka se seljak moli električnoj energiji, tako će više osjećati snagu centralne vlasti – umjesto neba ‘.
Mada je Karl Marks poricao da pripada bilo kakvoj tajnoj organizaciji, on u pismu od 7. prosinca 1852. godine obavještava Adolfa Kluś da će o datumu atentata na Napoleona III saznati 15 dana ranije ‘posredstvom tajnog društva braće i prijatelja kojem pripadam’. Ovo se ‘društvo’ nazivalo ‘Savez pravednika’ i bilo je ezoterijska organizacija koja je poticala iz paramasonske organizacije ‘Savez prognanika’, osnovane 1834. godine u Parizu. U pismu koje je Centralni komitet ‘Saveza pravednika’ uputio 24. siječnja 1848. komitetu u Bruxellesu, gdje se Marks tada nalazio, nalaže se da naručeni Manifest mora stići u London do 1.veljače te godine!
Richard Vurmbrant, bivši komunista i židovski preobraćenik u protestantizam (auto knjige Karl Marx i sotona), piše o sumnjama u Marxovu predanost satanizmu: ‘Bio je to čovjek koji se bojao Boga. Kada je bio vrlo bolestan, molio se u svojoj sobi, pred nizom upaljenih svijeća, s nekakvom trakom, sličnoj santimetarskoj, zavezanom oko čela ‘. Takav ritual, po Vurmbrantu, ne spada ni u judaizam iz kojeg je Marx poticao, a ni u kršćanstvo, u kojem je kršten. Još jedan detalj: njegov izgled, kosa i brada, bio je za to vrijeme tipičan za pristalice Joanne Šutkot, svećenice jedne ekstravagantne sekte čiji su članovi vjerovali da imaju odnos s demonom Šiloh.
Karl Marx je pio previše, ne radeći živio je o tuđem trošku, imao vanbračno dijete s kućnom pomoćnicom, kćer htio na silu uda za bogataša i time je otjerao u smrt, ao svom ujaku je pisao, očekujući nasljedstvo: ‘Ako pseto umre, to će mene izvući iz nevolja ‘. Njegova je bila i rečenica: ‘Slovenski narodi su etnički otpaci’. Završio je, karakteristično za sotoniste, u teškim mukama.
KRVAVI LISTOPAD
Upravo takav Karl Marx bio je mistična veza koja je premostila vrijeme između Francuske i Oktobarske revolucije. Ponovio se 1917. godine scenarij ‘juriša’ na Bastilju: zavjerenici na prijevaru ulaze i hapse vladu tjedna noćnog zasjedanja, a onda počinje krvavi pir smrti i ubijanja kroz koji se ostvaruju Nostradamusova proročanstva. Novinari Gozman i Atkind u odjeljku ‘Od kulta vlasti prema vlasti ljudi’ pisali su: ‘Milijuni života izgubiše smisao i vrijednost. Smrt, koja postaje univerzalnim sredstvom i način rješavanja svih problema između čovjeka i vlasti, pretvara se u nešto svakodnevno, u naviku … ‘
Ponovo, kao i za vrijeme Francuske revolucije, masovna ubijanja i – žrtvovanja. U Petrogradu, budućem Lenjingradu, bacaju osuđene, baš kao nekada prve kršćane, izgladnjelim lavovima u zoološkom vrtu! Tjerajući pod mukama pravoslavne svećenike u komunističkim zatvorima da bogohule, revolucionari im objašnjavaju: ‘Ako vas ubijemo, vi kršćani ćete poći na nebo. Ali mi nećemo da vi primite grančicu palme mučenika! Trebamo prokunemo Boga i poći u pakao! Zatvorenici su ‘krštavani’ potapanjem glave u kiblu, dok su ostali za to vrijeme morali pjevati pjesme koje se pjevaju prilikom krštavanja.
Inspirator ovih monstruoznosti bio je glavom i bradom vođa revolucije, porijeklom sitni plemić Vladimir Iljič Uljanov, zvani lenjin, pozivanjući: ‘Proterajmo kapitaliste sa zemlje i Boga s neba’! Odmah pošto su komunisti preuzeli vlast, pravoslavna saborna crkva u Odesi postala je mjesto okupljanja sotonista. Poštivanje Boga bilo je zabranjeno, ali su zato otvarani ‘klubovi ateista’ u kojima su učenici-osnovci bili ‘Mali vragovi’, oni srednjeg uzrasta ‘Sluge đavolove’, a iz viših razreda ‘Vjerni đavlu’. Na sastanke su dolazili u odjeći s repom i rogovima. Po Vurmbrantu, arhitekt Stjušev, koji je gradio Lenjinov mauzolej, uzeo je satanin oltar iz Pergama kao model.
Staljin je samo nastavio ono što je Lenjin započeo, a rezultat je bio preko 20 milijuna ljudi koje je pobio na razne načine, uglavnom u sibriskim logorima.Prvi pseudonim kojim se staljin služio u potpisivanju tekstova bio je ‘Demonošvili’ – na gruzijskom ‘đavolov takmac ‘, a zatim’ Besošvili ‘-‘ onaj koji je u vlasti đavola ‘. Crvena boja, boja krvi, strasti i plamena, kao obilježje rata i revolucije pojavljuje se 1789. godine: ljudi sa crvenim, Frigijski kapama uhitili su u bijegu Luja XVI i njegovu obitelj, i okončali sudbinu monarhije pod giljotinom. Od tada, u Pariškoj komuni, Oktobarskoj revoluciji, Kini, Jugoslaviji, Kubi, u svim dijelovima svijeta gdje su rušeni temelji poretka i društva, dominira crvena boja Marsa, boga rata.
Pentagram, odnosno petokraku, kao i vojnici mnogih komunističkih ili masonskih režima, vrag u tarotu nosi na čelu, au kombinaciji s krvavo crvenom bojom, ovaj okultni simbol postaje obilježje crne magije primijenjene u praksi. Petokraka je i simbol čovjeka raširenih ruku iu masonskom žargonu naziva se ‘plamenom zvijezdom’. U pentagramu je slavni Paracelzus vidio jedan od najmoćnijih znakova, a za drevne Egipćane on je bio slika Izidinog i Sunčevog sina.
Grci su ga povezivali s higij, boginjom zdravlja, pa je svako ime njenog imena (Uegia), bilo ucrtavano na vrhovima pentagrama. Kao ključ koji otkriva put do tajne, nije simbol spoznaje, već je, oduvijek, sredstvo vraćanja i stjecanja tajanstvenih moći. Od toga da li se koristi u plemenite ili loše svrhe, ovisi da li će pentagram-petokraka biti simbol bel i li crne magije. U Srednjem vijeku petokraka je bila poznata kao ‘križ zlog duha’. Kelti su je nazivali ‘Vesticija stopalom’.
Da li je onda slučajno što je crvena zvijezda petokraka prihvaćena kao obilježje revolucionara, od Crvenog listopada do narodno oslobodilačke borbe partizana, od daleke Kube do Kine i Vijetnama, svugdje ostavljajući krvavi trag, monstruozne masovne pogrome, nesreće i patnje nesagledivih razmjera? Da li će se mračni scenarij začet 1789. godine pojaviti iu naše doba ili tajanstvene lože iz kojih se kreira povijest imaju neke druge planove za čovječanstvo? U svakom slučaju, ako dođe do takog nečega, običan narod će biti taj koji će biti žrtvovan za sulude ideje nekoga izopačenog manijaka na vlasti.
