Prokletstvo Bogova Ili Nešto Drugo. Dobro poznat slučaj sa egiptolozima koji su na neobjašnjiv način umirali poslije otvaranja Tutankamonove grobnice, nije jedini primjer te vrste zabilježen u svijetu. Vjerovanje u takozvana prokletstva, ma koliko izgledala apsurdno, ne bi trebalo biti prepreka za dublje sagledavanje tog problema. Što se tu događa ?!
Egipatske relikvije nisu jedini predmeti koji su uzrokovali smrt onih koji su došli u dodir s njima, a da pri tom medicina nije bila u stanju objasniti prirodu njihove bolesti. Svi koji do sada nisu čuli o prokletstvu faraona, mogu pročitai u rubrici Carstvo Misterija tekst pod naslovom TAJNE PIRAMIDA I PROKLETSTVO FARAONA.
Manje se zna da su i neka artefakta iz Indije pokazala sličnu opaku ćud. ‘Dijamant nade’, primjerice, skinut s jednog idola, prouzročio je tragedije u životima svojih novih vlasnika. Isto tako, i neki običajni kipovi iz Brazila, kao da se svete onima tko ih oskrnavi ili ukrade.
Autentični slučajevi zabilježeni su iu Africi, Australiji, Karibima, gdje su došljaci, koji bi se zamjerili lokalnim vračevima, iznenada fatalno razbolevali ili doživljavali nesreće, često i ne znajući da su na njih bačena prokletstva.
U redu, sve se ovo može podvesti pod termin slučajnosti, ali, kako bismo se mogli i nadati da je moguće uhvatiti se u koštac sa silama, što god one predstavljaju, koje djeluju u ovakvim prilikama? Da li smo, možda, svjedoci nečega što nikada neće moći objasniti u kategorijama koje su nam shvatljive? Da li bi trebalo odbaciti sve ove događaje, proglasivši ih čistom slučajnošću?
Većina ljudi će vjerojatno biti sklona odgovoriti pozitivno na ovo prethodno pitanje, ali to bi značilo ići linijom manjeg otpora. ‘Prokletstva’ su se pokazala kao učinkovita u tako mnogo slučajeva, da pomisao da se tu radi o slučajnosti zaista djeluje apsurdno. Činjenice vezane za, primjerice, slučaj Tutankamonove grobnice značajne su i kada se promatraju čisto statistički: postotak pojedinaca koji su umrli u kratkom vremenskom roku nakon kontakta s grobnicom i predmetima koji su se tamo nalazili, mnogo je veći nego što bi se to pod normalnim okolnostima očekivalo. Kada razmotrimo činjenicu da su načini na koje su ovi ljudi umirali također vrlo neuobičajeni, biće nam jasno da se slučajnost teško može smatrati objašnjenjem za ove pojave. Dakle, koje su nam mogućnosti i objašnjenja preostali?
Da bismo razjasnili problem u njegovim najprostijim i najširim kategorijama, možemo predložiti objašnjenje koje ostaje u granicama konvencionalne znanosti, ili zakoračiti izvan ovih strogih okvira i zaći u područje onoga pro se najčešće naziva okultnim. Oba pristupa su podjednako pravovaljana, pošto je riječ o fenomenu koji su uobičajeni metodi istraživanja odbacili sve do današnjih dana. Ipak, najprije ćemo pokušati utvrdim da se ove činjenice mogu objasniti znanstvenim terminima. Ako shvatimo da je to nemoguće, nećemo imati drugog izbora, već ćemo okrenuti leđa konvencionalnoj znanosti i potražiti objašnjenje u okvirima mnogo širih pogleda na činjenično stanje.
Svaki znanstveni odgovor, u uobičajenom smislu riječi, prirodno će nastojati da se osloni na pokušaj da se u ‘prokletim’ predmetima pronađe i izdvoji neko fizičko svojstvo, koje bi moglo objasniti uzrok i načine smrti ili nesreća žrtava prokletstva. Jedan od istraživača koji je nastojao pronaći bilo kakvo fizičko objašnjenje je Filip Vanderberg, koji se u svojoj potrazi za odgovorom koncentrirao isključivo na egipatska artefakta.
On polazi od činjenice da su smrti mnogih egiptologa, koji su nastradali kao žrtve prokletstva, imale tri glavna karakteristična uzroka: iznenadne pojave tumora koji su dovodili do brze smrti, groznice s halucinacijama u očekivanju neizbježne smrti, i srčane udare uslijed cirkulatornog kolapsa. Imajući na umu ove uzroke, Vanderberg se zapitao: jesu li Egipćani sveojevremeno posjedovali znanja koja su im omogućila da svoje relikvije ‘naoružaju’ moćima sposobnim dovesti do ovakvih simptoma.
Jedano od mogućih odgovora nalazi se u drevnoj egipatskoj nauci o otrovima. Liječnik Ezedin Taha potvrdio je da je na egipatskim papirusima pronašao veći broj uzročnika opasnih bolesti, a među njima i gljivu Aspergillus niger (slika lijevo). Izgleda da je ova gnjiv dovoljno snažna da, iako skrivena u tajnim grobnicama, preživjeti nekoliko tisuća godina. Ovo naravno ne može objasniti sve smrti, ali može biti uzrok nekih od njih. Također, ne bismo smjeli dopustiti sebi da nas zbuni i zavede smrt dr Tahe u prometnoj nesreći ubrzo nakon objavljivanja svog otkrića, bez obzira na čudnovato poznate okolnosti pod kojima je došlo do tragedije, odnosno činjenice da je njegov gubitak kontrole nad vozilom bio izazvan Kolaps krvotoka , kao što je to utvrdila autopsija.
Istina je da je u drevnom Egiptu postojalo temeljito poznavanje otrova, iako su ovoj nauci imali pristupa samo svećenici. Arsenik i Kukura su bili dobro poznati, ako i jedna vrsta kiseline, često korištene prilikom pogubljenja, koju su Egipćani ekstrahovali iz sjemenke breskve, i stavljali je u mješavinu kojom su se natapali zavoji za mumije.
Zanimljivo je to što su oni bili dovoljno pažljivi da hermetički zatvaraju grobnice, kao da su znali da će kiselina kojom su zavoji mumija bili natopljeni, u dodiru s kisikom proizvesti smrtonosna isparenja. S tim u vezi, treba spomenuti jedan podatak: praktično na svakoj grobnici u koju su provali kradljivci, primijećena je rupa širine ljudske šake. Ovo na s navodi na pomisao da su pljačkaši, shvativši što se dogodilo onima koji su prvi provalili u netaknute grobnice, poduzeli korake da se plin ispusti prije nego oni uđu u novopronađena svetišta.
Ovdje se, međutim, javlja jedan problem: zbog čega se istraživač Howard karter i njegovi ljudi nisu odmah ugušili od isparenje kiseline, kada su provalili u Tutankamonovu grobnicu? Možda je ona izuzetak utoliko što nije bila zaštićena na ovaj način, ali to objašnjenje svejedno ne može primijeniti na sve ostale odgođene smrti do kojih je došlo uslijed prokletstva o kojima govorimo.
Mnogo je uvjerljivija teorija o postojanju bakterija, koju je također postavio Vanderberg. Naime, kamene grobnice i piramide pružale su vrlo povoljne uvjete za razvitak ovih mikroorganizama, a pougljeni stanje egipatskih mumija u stvari je rezultat procesa izgaranja u kome sudjelovanja imaju bakteriološke aktivnosti. Određene vrste bakterija mogu vrlo lako preživjeti i nekoliko stoljeća, a postoje i one koje kada uginu luče smrtonosne otrove. Neke od njih mogle su proizvesti neke od efekata koji su se javili među nastradalim egiptolozima, pa je stoga ovo daleko prihvatljivije objašnjenje. Ipak, ono i dalje ne pokriva sve nesreće povezane s navodnim prokletstvom, i sigurno se ne može odnositi na smrt onih ljudi koji nikada nisu došli u kontakt s mumijama ili nekim drugim organskim tvarima iz grobnice.
RADIKALNA IDEJA
Donekle radikalnija ideja glasi, da je uzrok nekih od zabilježenih smrtnih slučajeva – radioaktivnost! Koliko god da nas ovako nešto može iznenaditi, tom gledištu neki dokazi idu u prilog. Naime, sigurno je da su Egipćani znali za uran, pošto je ovaj element bio prisutan u rudnicima iz kojih su oni vadili zlato. Moguće je da su oni otkrili efekt djelovanja urana na žive organizme, pa su ovo saznanje upotrijebili prilikom gradnje grobnica, s ciljem da spriječe njihovo skrnavljenje. Ova hipoteza ne uključuje nužno pretpostavku da su ondašnji Egipćani poznavali zakone spontanog raspadanja radioaktivnih tvari, jer činjenica je da su mnogi prirodni procesi uvedeni u uporabu bez ikakovog razumijevanja principa koji u njima djeluju.
Mnogi egiptolozi žalili su se na veliki zamor kratko vrijeme prije nego što će umrijeti, a to se svakako može smatrati simptomom ozračenosti. Činjenica da njihove bolesti nije bilo moguće dijagnosticirati u to doba, još više govori u prilog ovom gledištu. Učinci radijacije na ljudski organizam u velikoj mjeri variraju od osobe do osobe, što može objasniti zbog čega je Carter, primjerice, prošao samo s dugotrajnim napadima depresije i iscrpljenosti, dok su ostali pokošeni smrću. Konačno, danas je dobro poznato da visok stupanj radioaktivnosti povećava mogućnost pojave tumora, a oni su zapravo bili najčešći uzrok smrti među žrtvama. Stoga, iako ova hipoteza ne može objasniti sve nesreće povezane s ‘staroegipatskim prokletstvima’, trebalo bi je imati na umu kao jednu od zanimljivih mogućnosti.
ograničenost OBJAŠNJENJA
Međutim, postoje jaki razlozi za vjerovanje da navedeni primjeri prokletstva djeluju u osnovi na jednakim načelima. Gore spomenute teorije mogu se odnositi samo na drevni Egipat. Bakteriološka hipoteza, na primjer, pretpostavlja neposredni dodir s egipatskim mumijama. Teorija o radioaktivnosti može objasniti samo smrt onih ljudi koji su ušli u egipatske grobnice. Ova objašnjenja su suviše ograničena jer se bave prokletstvima u okvirima prakse i znanstvenih dostignuća, posebno civilizacije u određenom vremenskom trenutku. Međutim, prokletstva su univerzalna, i njihovo djelovanje se ne može ograničiti ni na vrijeme ni na mjesto. Ove teorije ne mogu se primijeniti na smrtne slučajeve povezane s ‘Dijamantom nade’ (slika lijevo), brazilskim kipovima, medicinom afričkih vračeva i drugim slučajevima. Ono za čime mi tragamo je univerzalni oblik ove prakse, nešto što se izgleda javlja u svim vremenima i mjestima, neovisno od kulturnih varijacija.
Ovakav oblik prakse zaista postoji, i prati ga jednako univerzalan sustav vjerovanja. Ta praksa je opće poznata kao magija, a raširena je među najjednostavnijim i tehnološki najprimitivnijim društvima koja danas postoje, kao što je nekada bila u starom Egiptu i Babilonu. U našoj civilizaciji, tek od osamnaestog stoljeća magija se počela promatrati kao nešto što nije vrijedno pažnje. Tome je pridonio uspon, Newtonove znanosti, koja je na neki način doprinijela sužavanju općih pogleda na stvarnost i zanemarivanju svih onih stvari koje se ne mogu vidjeti i mjeriti znanstvenim metodama.
PRIRODNI OBLIK MOĆI
Magija počiva na vjerovanju da postoji prirodni oblik moći koji prožima sve realne stvari, a najčešće se zamišlja da ona postoji u obliku duhova. Različite vrste duhova nastanjuju različite vrste predmeta, uključujući drveće, izvore, stijene i biljke. Priroda ovih duhova ili sila varira ovisno o njihove funkcije, i često nailazimo na grubu podjelu na dobre i loše duhove. S druge strane, ponekad se smatra da su svi duhovi neutralni i da ne odražavaju umjetne standarde moralnosti, ali ovo je moguće samo u civiliziranim društvima poput našeg, u kojima se moralni poredak ne smatra dijelom prirodnog poretka. Važna stavka u svemu ovome je to što se vjeruje da ljudska bića mogu sklopiti sporazum s duhovima da bi im oni pomogli da dođu do nekih određenih ciljeva. Ovo je osnovna pretpostavka koja stoji iza svakog bavljenja magijom.
Vračanje je magijski postupak koji koristi čvrste materijale kao sredstvo za uskladištenje i usmjeravanje duhovne – eterične sile. U principu, ono uključuje pravljenje predmeta kao što je talisman ili amulet, a ovo se radi da bi se u njemu koncentrirala duhovna moć koju stvara mag.
Prirodu duhova nije moguće odrediti, ali da bismo shvatili prokletstva, nije bitno kakve razlike postoje u našem razumijevanju njihove suštine.Ono što jest važno je da se ovdje radi o neutralnoj energiji, poput gravitacije ili elektromagnetizma, a način na koji će ona djelovati ovisi isključivo od namjera onoga koji se njome služi.
Ako za sada prihvatimo ove pretpostavke, počet će nam biva jasno na koji način mogu djelovati prokletstva, odnosno vradžbine. Sva prokletstva o kojima smo ovdje govorili uključuju i postojanje nekog određenog predmeta – relikvije u faraonskim grobnicama, svete kipove, ‘Dijamant nade’, crni prah … Svaki od ovih premeta mogao je biti nabijen eteričnom silom, koja je programirana da donese propast onima koji se usude je se dotaknu. Ova bi sila mogla djelovati na različite načine: izazivanjem mentalnih poremećaja koji dovode do nepažnje i nesreće, pobuđivanjem određenih vrsta bolesti, izazivanja prskanja krvnog suda u možda i drugih nesreća. Gotovo da nema granica onome što takva sila može učiniti, pod uvjetom da se iskusni vrač koncentrira i da sve od sebe.
VELIKI VRAČEVI
Jak argument koji govori u prilog ovoj teoriji je činjenica da predmeti o kojima se radi najčešće potječu od ljudi koji su smatrani velikim vraćaju. Svećenici drevnog Egipta bili su vračevi ogromne reputacije, a potpuno je sigurno da su upravo oni bacili prokletstvo na Tutankamonovu grobnicu. Od bramanskih svećenika u Indiji, u čijim je hramovima i stajao kip s ‘Dijamantoim nade’, također se strahovalo, pošto su smatrani moćnim magovima.
Činjenica je da mnogi od ovakvih ljudi, kao što su to vrači u plemenskim društvima širom svijeta, mogu izvoditi operacije koje uključuju sposobnost levitacije i psihokineze. S obzirom na to da njihove vještine moraju uključivati i manipulacije nekim nevidljivim medijem, istim onim koga smo mi nazivali ‘eter’, bilo bi zaista glupo posumnjati u njihovu sposobnost bacanja čini, vradžbina i prokletstava.
