Proživljeni dan jeste realnost koja vječno postoji i do danas tamo, u ‘odrečno’ vremenu, to jest u onim znacima svjetlosti što su izgorjeli, otišli i ugasili se iza naših leđa. U jučerašnji dan mogli bismo se vratiti ako bismo se tamo ustremili nadilazeći brzinu svjetlosti koja je ‘odletjela’. To je dokazao i Albert Einstein.
Ali, tko nas je tako tvrdo uvjerio da vrijeme teče samo u ravnoj liniji? Zar nije logičnije pretpostaviti da se vrijeme – govoreći vrlo uprošteno – ovija kao zavojnica, kao kabel na kealemu, kao sloj folije, tako da prošlo postoji paralelno s budućim. Vrijeme je slojevito i koncentrično kao godovi – prstenovi drveća. Ali, katkad se i među ‘zavojnicama’ dešavaju ‘proboji’ – međuzavojni spojevi – i tada dolazi do ‘crne rupe’ u hronalnom-vremenskom polju. Te ‘rupe’ su poput lijevka zračnog vrtloga, koji, obrazujući zračni tunel između neba i zemlje (vode), lutaju premještajući se prema nekim svojim zakonima, uvlačeći u sebe ljude netragom nestale iz naših života, predmete i životinje. Pomoću ‘lutajućih crnih rupa vremena’ može se objasniti i pojavljivanje snježnih ljudi i Loch Nesovih čudovišta izvučenih zračnim vrtlogom vremena i izbačenih iz svojih prapovijesnih epoha – naše vrijeme. U crne rupe ‘međuzavojitih proboja’ provaljuju i naši suvremenici, koji – ne uvijek – umiru u drugim stoljećima, a, prilagodivši se tamošnjem životu, postaju proroci i predskazivačima događaja. Ne potječe li iz takvog sloja ljudi, možda, i slavni prorok Nostradamus?
Međutim, otkuda niču te crne rupe? Što prouzrokuje međuzavojita spajanja? Možda bi odgovor mogao biti – snažna izbacivanja prekomjerno koncentriranih energija: vulkani, potresi, udari meteorita i atomske eksplozije?
Jer, vrijeme je samo po sebi energetski, uzajamno povezano sa elektro magnetizmom svemira. Otkriveni su čak i tahjoni – čestice takvog polja. Zato atomske eksplozije probijaju u zavojnicama vremena ‘crne rupe’, točno kao što plin freon pravi rupe i uništava naš pojas ozona.
