Jesu li uopće izumrli? U svibnju 1972. godine, grupa profesionalnih ribara na ušcu jednog potoka, istočno od Darwina, vidjela osamnaest metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blještavim krljuštima. Je li moguće da su se prapovijesna čudovišta, zahvaljujući nekim čudnim prirodnim okolnostima, mogla zadržati do današnjih dana? To je zanimljivo pitanje. I moglo bi se reći da je i danas podjednako aktualno na mnogim zemljopisnim širinama. To potvrđuju i česti izvještaji iz mnogih krajeva svijeta, gdje se već desetljećima, pa i stoljećima, navodno, pojavljuju nevjerojatne kreature, najčešće nalik izumrlim dinosaurusima.

Postoje li, dakle, čudovišta? Je su li, možda, neke vrste pretpovijesnih nemani preživjeli do današnjih dana ?! Osamdesetih je godina 20. stoljeća holivudski kamerman Charles Muller sa suprugom Leonom, provodio godišnji odmor na živopisnom i neistraženom otoku Papui Novoj Gvineji. Nije baš slučajno izabrao to tajanstveno, prostrano, drugo po veličini otok na svijetu. On je, kao pravi avanturist, prije polaska pročitao veliki broj knjiga o prvim istraživačkim ekspedicijama, zanimljive zabilješke prvih katoličkih misionara o brojnim kanibalskim plemenima što žive na obalama neistraženih rijeka iu dubinama tropskih prašuma, o njihovim neobičnim vjerovanjima, tradicijama i ritualima …
S posebnom pažnjom holivudski kamerman je isčitao sve uzbudljive izvještaje o viđenjima čudnog divovskog stvorenja u močvarama Papue. Čim je sa suprugom Leonom, koja je također bila spremna na nesvakidašnju avanturu, došao na otok, angažirao je grupu domorodaca koji su ga odveli na cilj. Ulogorili su se u krajnje divljem i neuslovnom ambijentu u kome su ih vrebale mnoge neugodnosti i opasnosti – od dosadnih močvarnih insekata do opakih zmija i krvoločnih papuanskih krokodila.
Tako je započela avantura koju holivudski bračni par nikada neće zaboraviti.
– Kasno jedne noći – prisjeća se Muller – začulo se pljuskanje vode, a potom se iznad blatnjave vode pojavilo ogromno stvorenje žućkastobraon boje, sa zastrašujućom glavom i razjapljenih čeljusti. Dok je čudoviste šištao i ispuštalo prodorne urlike od kojih se ledila krv u žilama, pomišljao sam da je to moj kraj! Domoroci su se istog časa panično razbježali, a sirota se Leona onesvijestila, dok je Muller kratko vrijeme uspio sačuvati hladnokrvnost i dobro osmotriti močvarsko čudovište. Životinja, koja je ličila na prapovijesnog reptila, zastrašujuće je klaparala golemim čeljustima i mahnito udarala snažnom repinom na sve strane, a zatim je, pošto je Charles u strahu, ipak, ispalio nekoliko metaka u njezinom pravcu, nestala pod vodom.
– Bio je to doživljaj kojeg je riječima teško dočarati – sjeća se Muller. – Odjednom, učinilo mi se kao da sam se našao u prapovijesti, u vremenu u kojem su našim planetom gospodarili ogromna čudovišna stvorenja …