Nekada davno, ljudi i životinje su se sasvim dobro slagali. Komunicirali su jedni s drugima i živjeli su u miru. Tada su životinje bile mnogo veće nego danas, u stvari, današnje životinje su samo sjena onoga kakve su nekada bile. Zatim je nastupilo vrijeme kada smo mi ljudi zaboravili naše mjesto i razbili sklad. Počeli smo se nekontrolirano množiti i počeli smo proizvoditi svo moguće oružje za uništavanje životinja. Osim za hranu, počeli smo ubijati životinje samo iz zabave. Mnoge smo također ubili iz čiste nemarnosti, nikada nismo zastali razmisliti o posljedicama svojih djela. Čak i dok smo koračali, nismo pazili gdje ćemo stati i tako smo ubijali mnogo malih bića. Neki su ljudi išli tako daleko da su namjerno ubijali male životinje samo zbog osjećaja gađenja, ubijajući bezazlene pauke ili muhe. Postalo je jasno da ljudi vjeruju da su najvažniji od svih stvorenja, i dok smo nastavili krčiti zemljišta i graditi gradove, izgledalo je kao da uskoro više neće biti mjesta za bilo kojeg drugog živjeti na Zemlji. Životinje su odlučile poduzeti nešto oko tog ljudskog problema. Medvjedi su se sastali odvojeno od drugih životinja. Veliki Bijeli Medved, predsjednik Vijeća je upitao:
– U čemu je problem?
– Ovi ljudi; nasumično nas ubijaju
– Kako nas ubijaju?
– Lukom i strijelom.
– Od čega su napravili luk?
– Luk od drveta rogača i tetive od naših crijeva.
Medvjedi su odlučili napraviti svoje lukove da bi ubijali ljude. Također su uzeli drvo rogača, a jedan od medvjeda se žrtvovao da bi dobili materijal za tetive. Kada su napravili luk i strijele, jedan je medvjed počeo gađa. Mogao je nategnuti luk, no imao je problema s izbacivanjem strijele, smetale su njegove duge kandže, strijele su letjele izvan mete. Ostali medvjedi, izbjegavajući strijele, povikaše:
– Stani, stani! Moramo nešto učiniti. Skraticu ti kandže.
Nakon što su skratili medvjedu kandže, mogao je gađati kao i svaki čovjek. ‘Sad će ljudi dobiti svoje, lovice ih, kao što oni love nas. Sve što moramo učiniti jest da skratimo svoje kandže. ‘
– Čekaj – reče Veliki Bijeli Medvjed – Kako se mi medvjedi prehranjujemo?
– Penjući se po stablima da bi došli do meda, komadajući trula stabla da bi došli do insekata, kopajući zemlju u potrazi za glodavcima i loveći ribu.
– Kako činimo sve te stvari?
– S našim dugim kandžama.
Medvjedi su shvatili da će, ako odrežu kandže, umrijeti od gladi i odbacili su ideju o luku i strijeli i nikada više nisu došli do drugog rješenja. Sve ostale životinje su se okupile na zajedničkom vijećanju kako bi raspravljale o problemu s ljudima. Larva bube je predsjedavala većem, uostalom, njena gmižući i puzajuća vrsta najviše je stradala zbog ljudskih postupaka. Sve su životinje sjedile u krugu, prenoseći ‘govoreći štap’ kako bi svi imali priliku za govor. Krastača reče:
– Nešto se mora učiniti. Ovi me ljudi preziru. Oduvijek me udaraju i bacaju stvari na mene jer misle da sam ružna. Pogledajte samo sve kvrge od udaraca na mojim leđima.
Jedna od malih ptica reče:
– Iako sam premalena da bi pružila mnogo mesa, njihovi dječaci ubijaju moj narod i peku nas na vatri dok nam ne spale perje i noge.
Jedna za drugom, životinje su govorile o zločinima počinjenim od strane ljudi. Jedna jedina koja nije imala ništa za reći protiv čovjeka je bila mala vjeverica, koja je bila premalena da bi se lovila za hranu i previše brza da se zgazi. Kada je progovorila u obranu čovjeka, druge životinje su skočile na nju i izgrebale su joj leđa tako da je dobila pruge koje vjeverice imaju i dan danas. Nakon što je utvrđeno da se nešto mora učiniti u vezi s ljudima kako bi spasili ostale kreacije, otvorili su raspravu o tome što učiniti. Tada je konačno odlučeno da će svaki od naroda životinja prenijeti najmanje jednu bolest na ljude kako bi ih većinu ubila, a ostatak naučili poštovanju. Razne životinje koje su prisustvovale vijećanju dogovorile su se da će djelovati sa svakom vrstom bolesti, od raka do menstrualnih bolova za žene. Kada je larva čula ovo posljednje, toliko se glasno smijala da se prevrnula i ostala je puzeći uokolo sve do danas.
Dakle, sve su se životinje razišle, svaka je otišla sa svojom vrstom kako bi razradile detalje što će učiniti. Jeleni su se okupili u svom Veću, s Malim Jelenom kao predsjednikom. Oni su shvatili da su ljudi jadni i bijedni jer žive samo od smrti drugih. Iz tog razloga, jeleni su odlučili dopuste da ljudi i dalje ubijaju neke jelene svake godine, ali samo onoliko koliko im je potrebno za hranu, NIKADA za sport.
Nadalje, ljudski lovac, nakon ubijanja jelena, treba pokazati poštovanje prema duhu jelena tražeći od njega oprost i nudeći mu odgovarajuću naknadu u duhanu. I tako će Mali Jelen, njihov vođa i onaj koji liječi, brzo i neprimjetno doći na mjesto gdje je jelen ubijen. Nježno će se nagnuti i upitati duh ubijenog jelena:
– Je li se ovaj lovac odnosi prema tebi s poštovanjem? Je li zatražio tvoj oprost? Je li ponudio duhan?
Ako odgovor bude ‘Da’, sve je dobro, i Mali Jelen će otići svojim putem. No, ako je odgovor ‘Ne’, Mali Jelen će pratiti lovca do njegove kuće. Tamo će ga napasti s reumatizmom, kako nikada više ne bi mogao loviti!
Riječ je poslana ljudskom narodu, a mi Cherokee, nismo zaboravili ovaj sporazum s jelenom. I tako, mnoge bolesti su došle na zemlju. Mnogo ljudi je umrlo. Neko vrijeme je izgledalo kao da nijedan čovjek neće preživjeti. Veliki gradovi su pali u zaborav i propali su. Biljni narodi koji su vidjeli sve to, također su izabrali da zasjedaju u Vijeću. Odlučili su se sažale na nas ljude i svaka biljka je pristala dati od sebe barem jedan lijek za ljudsku bolest. Sve što smo mi ljudi trebali učiniti jest da upitamo na uljudan način.