Let na vlastiti pogon! Gledajući ptice, čovjek je oduvijek zamišljao sebe kako lebdi u zraku. Međutim, njegove fizičke osobine, kao i gravitacija, učinili su svoje. Čovjek stoji čvrsto na zemlji, osim ako ipak ne postoje načini za lebdenje, kao i ljudi kojima je to ‘u krvi’. U svakom slučaju, ovdje se radi o jednom fenomenu koji stoji u suprotnosti s temeljnim zakonima prirode, barem onakvim kakve mi poznajemo. Ali da li poznajemo baš sve? Uzmimo kao primjer Josifa de Kopertina (1603-1663). O tom katoličkom svecu postoji oko 100 izvještaja očevidaca koji su bili uvjereni da su promatrali ovog kaluđera kako lebdi.

Godine 1645. španjolski veleposlanik je posjetio kaluđera u njegovoj ćeliji u Asiziju, pokrajina Perugia u srednjoj Italiji. Španas je zatim svojoj ženi oduševljeno pričao kako je imao sreću da upozna jednog novog svetog Franju Asiškog. Sada je i gospođa ambasorka izrazila želju da upozna Josifa. Čestiti kaluđer dobio je naređenje da se uglednoj dami predstavi u crkvi. Ali kad je stupio u Božju kuću, njegov pogled se usredotočio na jedan kip Djevice Marije. Odjednom, tako glasi povijesni izvještaj, on se odigao od tla i odlebdela dvanaest koraka iznad glave prisutnih, sve dok nije stigao do postolja na kojem je kip stajao. Tu je počeo žarko i odsutnog duha da se moli. To je potvrdio veći broj svjedoka.
Drugom prilikom kaluđer je otišao na šetnju u prirodi. Odjednom je odlebdela u vis – naprosto tako – i spustio se na granu jednog maslinovog stabla, gdje je pola sata klečao i usrdno se molio. Kad se njegov zanos okončao, jedan svećenik morao je donijeti ljestve da zbunjenom kaluđeru pomogne da siđe s drveta.
Kad je Prospero Lambertini, kasnije papa Benedikt XIV, otpočeo pripreme za proglašenje Josifa de Kupertina svecem, i on je u prvi mah bio sluđen izvještajem o čudesnim podvizima tog kaluđera. Poznat kao realista, Lambertini je temeljito proučio debeli svežanj iskaza očevidaca. Na kraju je ipak kapitulirao i rezignirano napisao u svome obrazloženju: ‘Očevici, u čiju se čestitost ne može posumnjati, posvjedočili su da je zaista dolazilo do čudnih i čestih uzdizanja u zrak …’ I tako je 1767. godine Kopertina bio proglašen za sveca.
Sličan je i slučaj Tereze Avilske (1515-1582). Ta španjolska kamelićanka (pripadnica monaškog prosjačkog reda) izvještava u svojoj autobiografiji da je ponekad tijekom žarkih molitvi lebdjela iznad tla. ‘Činilo se, kad bih pokušala se oduprem, da me nekakva velika sila ispod mojih stopala diže uvis. Priznajem, to me je u početku ispunjavalo velikim strahom. Kad čovjek vidi svoje vlastito tijelo kako se otrže od Zemlje …, njegova sposobnost zapažanja ne biva izgubljena. U svakom slučaju, ja sam bila kadra da vidim sebe odignutu visoko u zrak ‘.
Ubrzo poslije smrti sestre redovnice desetak očevidaca posvjedočio je pred španjolskom inkvizicijom da su promatrali Terezu dok je lebdjela. Evo iskaza sestre Ane: ‘Bila sam na podiju za hor, gdje sam čekala da zvono zvoni, je naša sveta majka ušla i kleknula … Dok sam gledala, ona se uzdigla oko pedeset centimetara iznad tla, a da pri tome nije stopalima dodirivala pod. Bila sam zaprepaštena, a ona je drhtala čitavim svojim tijelom. Prišla sam joj i provukla svoje ruke ispod njenih stopala … Onda je ona odjednom krenula naniže i spustila se na svoje noge. Okrenula se prema meni i upitala me da li sam sve vrijeme tu stajala. Odgovorila sam potvrdno, i ona mi je naredila da nikome ne govorim o tome što sam vidjela … ‘