Razvoj osjećaja krivnje

Među uzrocima, kako duhovnih, tako i duševnih nemira, psiholozi i psihoterapeuti kod svojih klijenata, kao i svećenici prilikom ispovijedanja ljudi, uočavaju krivnju kao često prisutan sadržaj. Zbog zabrana nastalih prilikom vaspitavanja u djetinjstvu ili zabrana usvojenih tijekom obrazovanja, krivnja kao osjećanje koje je u nekom trenutku imalo razvojni značaj, u slučaju da je formirana kao pretjerana ili potisnuta, počinje ometa svakodnevno funkcioniranje, pojačava iracionalne strahove i kroz gubljenje osjećaja za realnost, troši psihičku energiju potrebnu za rast, razvoj i uživanje u životu.

“Naša krivnja počinje onoga trena kada se blagonaklono usmjerimo prema strasti koju smo opazili, ne žureći da u njoj prepoznamo neprijatelja” (Sv. Teofan Zatvornik)

Vidjet ćemo do čega dovodi pretjerano osjećanje krivnje, ali i zašto je poznavanje ovog osjećaja bitno za uklapanje u socijalne norme i razvijanje empatije za stanja drugih ljudi.

“Pokajnički suze brišu mrlje krivnje.” (Aurelije Augustin)

“Krivicu ili samoljutnju osjeća osoba koja procjenjuje da je nekim svojim postupkom neopravdano uzrokovala štetu i izazvala nečija neprijatna osjećanja.” (Zoran Milivojević)

Ovo osjećanje motivira osobu na popravljanje štete i na promjenu ponašanja koje je do te štete dovelo. Zdrava krivnja dovodi tako do pozitivne transformacije ličnosti, kada, kroz učenje, osoba mijenja svoje ponašanje na bolje!

Pogledajmo neke od posljedica neadekvatnog osjećaja krivnje:

Samosumnja

Osoba može u svojoj prošlosti imati iskustvo nepravednog optuživanja za nešto što nije učinila. Ako nije bila u stanju obraniti svoju nevinost, u sadašnjosti će u svakoj situaciji, u kojoj postoji mogućnost da je netko okrivi za nešto, početi osjeća krivnju. Tu krivnju uzimat će zatim kao dokaz da bi drugi mogli imati pravo.

Da se kod djece ne bi razvijao ovakav osjećaj samosumnje, potrebno je stvarati klimu povjerenja u odnosu odgojitelja ili roditelja i djeteta. Tako da se kod situacija otpuživanja za neki prekršaj dijete može iskreno ispričati i pokajati ako je stvarno krivo, ili obraniti u slučaju da je nepravedno optuženo, kako ga ovaj osjećaj ne bi proganjao dalje u životu.

pretjerana krivnja

“Najgore osjećanje krivnje je prihvaćanje nezaslužene krivnje.” (Ajn Rand)

Osoba koja sebi postavlja previsoke kriterije u odnosu na koje procjenjuje svoje ponašanje i osoba koja ima iskrivljeno tumačenje realnosti lako upada u osjećanje pretjerane krivnje.

Događa se da su u djetinjstvu ove osobe prihvatale ulogu dežurnog krivca koja im je nametana izvana. Roditelji ponekada potiskuju neprihvaćanje svog djeteta, ali ono ispliva kroz okrivljavanje i kažnjavanje za svako i malo neprimjereno ponašanje.

Dijete dobiva poruku da je “pogrešno”, a ne samo “pogresiv” ljudsko biće. Najmanja greška postaje grijeh. Tako dijete navikne da je ono krivo što god da ne valja, jer da se ono nije rodilo, mama i tata bi živjeli sretnim i uspješnim životom ?!

Kod djeteta se razvija zahtjev za perfektnim izvođenjem aktivnosti, gdje pogreška ne smije se potkrade. Otud se za perfekcionizam nikako ne može reći da je zdrav. Također se razvija i strah od izazivanja tuđih neugodnih osjećaja.

Netolerantnost na konfliktne situacije i nesposobnost da se kaže NE

Kada roditelji ne djetetovo neprihvatljivo ponašanje reagiraju tako što manipulativno pate i jasno pokazuju svoju nesreću, povrijeđenost, tugu, stavljajući do znanja djetetu da je ono krivo za njihovu žalost, dijete zaključuje da je ono odgovorno za osjećaje roditelja.

Dijete donosi odluku da će se ubuduće truditi da usreći roditelja, da je to njegova obveza i odgovornost. Ono sažalijeva roditelja u njegovim nesretnim stanjima i osuđuje samo sebe. Na ovaj način formira se osoba koja se u svakom međuljudskom konfliktu osjeća krivom. Ne smije izrazi ljutnju niti da kaže “ne”.

Za izlazak iz ovakvih obrazaca ponašanja potrebno je učenje novih uvjerenja – da ljubav i konflikt nisu u rascjepu, da je neslaganje među ljudima normalna pojava, da svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje, pa i sama ta osoba, da je svaka osoba sama odgovorna za emocije koje osjeća, da izazivanje neugodnosti kod druge osobe ne znači nužno i izražavanje antipatije prema toj osobi.

potisnuta krivnja

Suprotno ponašanje od prethodnih pokazuju osobe koje stalno okrivljuju druge i nikada ne priznaju vlastite pogreške zbog paničnog straha od osjećaja krivnje.

Potiskivanje krivnje javlja se kod osoba koje su u djetinjstvu morale da se bore za ljubav roditelja s braćom ili sestrama, pri čemu je jedini način da se bude voljen bio u tome da se dokaže da je drugi kriv, te da je taj drugi onaj koji ne bi trebalo da bude voljen.

Iz načina na koji ovakve osobe optužuju druge, vidimo da je njihov sustav normi ponašanja veoma strog i da bi kao takav izazvao katastrofu ako bi bio okrenut ka njima samima! Mogao bi izazvati osjećanje nevoljenosti, odbačenosti ili bezvrijednosti. Zato oni moraju redefinirati stvarnost i ne smiju biti objektivni kako bi se spasili samooptužbi.

Potiskivanje krivnje može rezultirati i opesivno-kompulzivnim radnjama – pranjem ruku, zavrtanjem slavine, zatvaranjem plina … Ponavljanje ovih radnji prati osjećanje zabrinutosti jer osoba sebe smatra odgovornom za posljedice tih radnji. Smisao ponašanja je prevencija osjećaja krivnje. Jer ona je jaka, potisnuta i ako se javi, može dovode do katastrofe.

Potisnuta krivnja je i pokretač psihosomatskih oboljenja. “Krivnja je duhu, ono što je bol tijelu.”

Osim ovih loših posljedica postoji i krivnja preživjelih, krivnja bogatih, krivnja ženskog djeteta (koje nije bilo prvo pa muško u patrijarhalnoj obitelji), krivnja ženskog djeteta kada se nisu rađala muški djeca, krivnja djeteta u slučaju razvoda roditelja.

Ovako gledano, nakon opisa pretjerane, potisnute krivnje, samosumnje i izbjegavanja konfliktnih situacija, teško je vidjeti dobre strane krivnje.

Ipak ona ima i razvojnu funkciju:

Razvojna funkcija krivnje

Izražavanje krivnje naglas, pred drugima, predstavlja poruku da je osoba svjesna svoje pogreške, posljedica koje su iz nje proistekle ili patnji koje je nanijela drugima.

Pokazuje drugima da je osoba dobra, da se distancira od svog lošeg ponašanja i da suosjeća s onima kojima je nanijela štetu. Ovim upućuje i poziv drugome da eventualno bude manje agresivan i umanjiti kaznu jer osoba pokazuje da već kažnjava samu sebe.

Svjesno izražavanje realistične krivnje moguće je samo ako osoba ima već izgrađen osjećaj cjelovitosti ličnosti, da zna da se ona kao i drugi, može ponašati i dobro i loše, kao i da razlikuje sebe, svoje biće od svog ponašanja. Podrazumijeva individuaciju.

Formiranje moralnih normi

Razvojnu funkciju krivnja ima u formiranju moralnih stavova i prihvaćanju poželjnih načina ponašanja. Kroz odgoj, dijete odustaje od ponašanja koja su mu donosila ugodu, a koja nisu socijalno prihvatljiva. Roditelji koriste različite metode u odgoju djece i danas se vode polemike oko toga da li je “batina iz raja izašla”, je li nužnost ili je treba prognati iz odgoja djece, isto kao i kaznu.

Rekla bih da je ono najosnovnije čime bi se roditelji morali voditi prilikom izgradnje moralnih normi kod djece jednostavno ljubav. Ako s ljubavlju vaspitavamo, dijete će naučiti da osjeća krivnju onda kada svojim ponašanjem nanese realnu štetu drugoj osobi.

Međutim, ako roditelj manipulira emocijama, pretjerano optužuje, pretjerano kažnjava, smatra dijete odgovornim za ponašanje mlađeg djeteta ili postiđuje dijete, velika je vjerojatnost da će se razviti osjećaj pretjerane krivnje, potiskivanje ili samoljutnja, i da će se ono kroz život boriti s iracionalnim osjećajima odnosno da neće živjeti slobodno.

Začetak osjećaja krivnje

Psihoanalitičari kažu da se prvo osjećanje krivnje javlja još kod dojenčeta. Ono dijeli objekt majke na “dobru dojku” kada zadovoljava njegove potrebe, i “lošu dojku” koja ne zna odgovoriti na njegove potrebe.

Po Melanija Klein, agresija dojenčeta je rezultat frustracije uslijed toga što “loša dojka” ne zadovoljava djetetovu želju. Krivnja se javlja kao posljedica želje na uništi “lošu dojku”.

Kasnije se krivnja javlja kada beba uspije spoji dva odvojena objekta u jedan. Tada zavidi majci, jer ona je ona izvor bogatstva koje je njemu potrebno. Posljedica zavisti je krivica i osjećanje anksioznosti da bi u svojoj fantaziji moglo uništiti majku.

Sljedeći bitan period je prestanak dojenja. Pri tome majke nikako ne bi smjele optužuju dijete da je iscedilo ili ispraznilo dojku, “vidi sve si popio, nema više …”, jer ono samo već može imati strah da je dojka uništena njegovim nevaljalstvom.

Daljnji razvoj krivnje se, po Freudu, javlja u razdoblju od treće do pete godine, kada sin želi biti s majkom, a otac predstavlja rivala koga treba ukloniti, dok je kod djevojčica slično, samo obrnuto. Što je taj koflikta između ljubavi i mržnje prema ocu, odnosno majci, bio intenzivniji, i što je brže podlegao suzbijanju, pod utjecajem discipline, religioznog učenja, školovanja ili čitanja, time se razvija stroža savjest ili nesvjesni osjećaj krivnje.

Ovako se razvija i sukob između “treba” i “ne treba” kroz koji se ličnost bori između instinktivnih nagona i vanjskih zabrana – ne treba da mrzi oca i ne treba biti s majkom, treba ukloniti oca i bude s majkom, treba voli svog oca i treba da voli svoju majku …

Kasnije se nerazrešenost ovih osjećaja može manifestirati kroz krivnju zbog seksualnog nagona, masturbacije, krivnju zbog ispoljavanja karakteristika svog spola – ženstvenosti ili muškosti. Tako momci ostaju povučeni, potisnuti, vezani za majku, plaše se prilaska curama, dok djevojčice postaju muškobanjaste, oblače se aseksualno i teže da ostanu neprimjećene, više djevojčice a manje žene, više srednjeg roda nego ženskog.

Oslobađanje od osjećaja krivnje

Sada kada znamo da nismo uništili ni dobru ni lošu dojku, da nismo pobijedili ni tatu ni mamu, možemo preispitamo da li naš svakodnevni osjećaj krivnje ima osnova u realnosti.

Ako sebe okrivljujemo za sve što je trebalo da uradimo pozivamo osjećanje krivnje za ono što nismo, a mogli smo, u bližoj ili daljoj prošlosti.

Ponavljanjem Samogovori tipa “trebalo je”, “… da više radim a manje uživam, pozvati roditelje, da kažem, ovo ili ono, više vježbati, učiniti bolje zadatak …”, sami sebe uvlačimo u krivnju, svjesno ili nesvjesno, osjećamo se loše i blokiramo se za daljnje akcije. Uvlačimo se u osjećaj nesigurnosti, depresije i anksioznosti. Uhvatite sebe u osjećanju krivnje i preispitajte da li se u to osjećanje stavljate samoprebacivanjem i samooptuživanja.

Kada zamijenimo ove riječi samogovorom “mogao bih … da obilazim roditelje svakog vikenda”, “mogla bih džogiram svako jutro”, “mogao bih se zdravije hraniti”, mijenjamo perspektivu promatranja. Ne osuđujemo sebe, već kreiramo mogućnost, kreiramo drugi izbor i očekivanja. Krivnju zamjenjujemo potencijalom za poželjne načine ponašanja.

Kako nastaviti bez krivnje

Odgovorno roditeljstvo bilo bi preporuka za sve sadašnje i buduće roditelje. “Što god da činiš, čini iz ljubavi!”

Odrasli koji sebe muče iracionalnim osjećanjem krivnje mogu se zagledaju u sebe, svoju prošlost, djetinjstvo, da osvijeste uvjerenja koje su tada razvili i ponovno preispitaju jesu li ona još uvijek adaptivna, da li doprinose boljem kvalitetu njihovog života.

U slučaju da zanemarujete svoje potrebe, ne razvijate svoje talente i sposobnosti, vodite računa o drugima, a pri tom sebe zapostavljate, vrijeme je za redizajniranje vašeg unutarnjeg svijeta.

Razumijevanje vlastite osjećajnosti dovodi do razumijevanja osjećajnosti drugih. Kako su svi vidovi ponašanja čovjeka u službi cilja koji treba ostvariti, osvješćivanju i upravljanje svojim ponašanjima ka dobrobiti za sebe i za druge, ljudi se mogu polako oslobađati neopravdane krivnje i raditi na razvoju vlastite osobnosti kao i na razvoju svojih bližnjih, na opću radost i kao suprotnost danas čestim depresivnim raspoloženjima.

Samo u ljubavi nema stvaranja nezdrave krivnje, samo ljubav odgaja pravilno i samo ljubav nas može spasiti. “Krivnja počinje u ljubavi, i samo će ljubavlju moći da se ozdravi”