Jedan čovjek umire i, u trenutku kad dostiže točku najveće fizičke patnje, čuje kako fa njegov liječnik proglašava mrtvim. On počinje čuje neku neugodnu buku, glasno hujanje i zujanje, au isti mah osjeća kako se vrlo brzo kreće kroz dugačak i mračan tunel. Nakon toga, odjednom ustanovljava da se nalazi izvan svog vlastitog tijela, ali još uvijek u neposrednoj fizičkoj okolici, i vidi svoje tijelo sa izvjesnog rastojanja, kao da je gledatelj. S tog svog neobičnog položaja on promatra pokušaje oživljavanja i nalazi se u stanju nagle emocionalne promjene.
Nakon kraćeg vremena, on se pribira i počinje se navikava na svoje čudno stanje. Zapaža da još uvijek ima tijelo, ali tijelo sasvim drugačije prirode i sasvim drugačijih moći u odnosu na fizičko tijelo koje je ostavio iza sebe. Uskoro počinju mu se događaju i druge stvari. Neke osobe dolaze da ga pozdrave i da mu pomognu. On opaža duhove svojih rođaka i prijatelja koji su već umrli, i jedan mio, srdačan duh od one vrste kakvu još nikada ranije nije susreo – nekakvo biće od svjetlosti – pojavljuje se ispred njega. To biće mu postavlja jedno pitanje, nevrebalno, da bi ga navelo procijeniti svoj život, i pomaže mu u tome na taj način da mu prikazuje panoramski Trnutno plejbek najvažnijih događaja u njegovom životu. U jednom trenutku on zatiče sebe kako se približava nekoj vrsti prepreke ili ruba, koja očito predstavlja granicu između zemaljskog i potonjeg života. Ipak, ustanovljava da se mora vratiti natrag na Zemlju, budući da vrijeme za njegovu smrt nije još došlo. U tom trenutku on se opire, jer se do sada već saživeo sa svojim doživljajem zagrobnog života i ne želi vratiti. Ali, unatoč tom svom stavu, on se ponovo sjedinjuje sa svojim fizičkim tijelom i ostaje u životu.
Kasnije pokušava sve to ispriča drugima, ali u tome ima poteškoće. Prije svega, ne može naći nikakve ljudske riječi koje bi bile adekvatne za opisivanje tih nadzemaljskih epizoda. Također, ustanovljava da mu se drugi podruguju, i zato prestaje pričati. Ipak, doživljaj duboko utječe na njegov život, naročito na njegovo gledanje na smrt i odnos prema životu.
Kao što se može zamisliti, Mudijevo djelo, kao i djelo dr Elizabete Kubler Ross, još jednog pionira na ovom polju, znanstvena zajednica dočekala je s velikim skepticizmom. I sam dr Moody je priznao da njegovi dosjei o pacijentima ne predstavljaju znanstveni dokaz i da on nema statističke podatke kojima bi ih potkrijepio. Ne može čak ni da nagađa koliki je broj ljudi koji doživljavaju ta iskustva.
Nedostatak znanstvenih podataka i kontroliranih eksperimenata naveo je neke ljude na zaključak da su mudije istraživanja nevažna. Ali, nagovještaj mogućeg putokaza za poimanje tajni smrti suviše je jak da bi bio ignoriran, pa su se čak i skeptici dovoljno zainteresirali da pokušaju svoja vlastita istraživanja.
‘Počeo sam istraživati doživljaj stanja bliskog smrti zato što sam pročitao Mudijevu knjigu i nisam povjerovao u nju’, kaže dr Michael Sejbon, docent kardiologije na Emory sveučilištu u Atlanti. On i njegova suradnica Sara Krojcinger počeli su intervjuiraju one koji su preživjeli stanje blisko smrti. Rezultati su ih iznenadili. Od 120 pacijenata, 40 posto je izvijestilo da su imali iskustvo ‘kao ona koja opisuje dr Moody’. Slične statistike navodili su i drugi istraživači diljem zemlje. Dr. Kenneth Ring, profesor psihologije na Sveučilištu Connecticut, izvijestio je o gotovo 50 posto slučajeva IDS kod 102 intervujisane osobe. Dr. Fred Skunmejker, šef kardiovaskularne službe Bolnice svetog Luke u Denveru, izvijestio je o 60 posto slucejeva IBS kod 2.300 osoba – i svi su se oni uklapali u Mudijev model.
