Vrlo često se vide konstrukcije ljudi koji su ili iz znanstvenog svijeta ili misle da nešto o znanosti znaju, kako je nevjerojatno ili nemoguće ili čudno promišljanje o ‘djelovanju planeta na čovjeka’. Pri tome u argumentaciju unose bezbrojne mehanizme koje poznaje fizika današnjice; od teorije gravitacije do elektromagnetske teorije. Prije nego što objasnimo princip na kojem počiva istinitost Astrologije, moramo jasno reći: Planete ne djeluju na čovjeka u smislu Newtonove mehanike! Između gravitacijskih ili valnih ili bilo kojih drugih matematičkih jednadžbi bilo koje planete i ljudskog života ne postoji klasična uzročno-posljedična veza, kako se to (bez razumijevanja materije) stalno i iznova ponavlja. Dakle, taman da znanost i za milijun godina otkrije neku sasvim drugu fiziku, niti tada priroda povezanosti neba i zemlje, na kojoj počiva Astrologija i njen pogled na svijet, neće biti kauzalna! Ovo je prije svega važno za astrologe. Oni sami prvi to moraju shvatiti iz prostog razloga što razmišljajući i govoreći drugačije čine medvjeđu uslugu Astrologiji samoj jer time pokazuju elementarno nerazumijevanje materije kojom se bave. Porazno je kada netko kaže da se bavi Astrologijom a cijeli njezin pogled na svijet svodi na kauzalnu mehaniku. U takvim okolnostima, treba biti realan, nemamo ama baš nikakvog kredita prijeko gledati moderni znanstveni svijet sa prijekorom i žaljenjem što nas napada. Dakle, krenimo redom …

Stoicizam je u svijet filozofije donio ideju o usudu. Usud, prema njihovom gledanju, predstavlja vrhunaravni, univerzalni zakon prema kojem se ponaša sve što postoji. Nadalje, stoici smatraju da taj zakon nema ograničenje djelovanja već da djeluje u cijelom univerzumu. Svrha čovjekova života nije u izigravanju zakona ili u smišljanju nekog svog novog zakona postojanja već sve što živi stvor smije, treba i mora činiti je upoznavanje s prirodnim zakonima po kojima sve postoji te nakon upoznavanja, pronaći svoje mjesto u njemu. Ovako široka uloga čovjekovog postojanja jasno oslikava stoičku ideju o neraskidivoj povezanosti svega što postoji. Ova povezanost, međutim, nikako nije kauzalna, već se događa na najdubljoj, elementarnoj razini. Ona, naime, proizlazi iz tzv. prvotne ugođenosti cijelog svemira te tako nužno dovodi do pojma Tvorca koji je s određenom namjerom stvarao svemir, ili pak, ako malo dublje promotrimo ovaj način razmišljanja, uviđamo da se zapravo govori o tome da cijeli svemir (a time i sve što u njemu postoji pojedinačno ) – ima svoj smisao. Da nije plod puke slučajnosti, a još manje kaosa bez pravila, već da cijeli svemir počiva na itekakvom, predestinirani redu, a koji je ustanovljen u trenutku Postanka. Ovime se vrlo lijepo može pokazati kako niti između Astrologije i vjere zapravo nema apsolutno nikakav sukob, iako, to će biti tema jednog od narednih nastavaka. Vratimo se na (ne) kauzalitet. & Lt; š & gt; Dakle, ako shvaćamo svemir kao sveukupnost međusobno beskrajno isprepletenih entiteta (događaja) čija veza nije kauzalna već posljedica postojanja smisla i reda u trenutku Stvaranja, onda sasvim novi momenti izbijaju na površinu i kauzalitet postaje presiromašan (u filozofskom smislu) za objašnjenje. Uzmimo primjer: Neka imamo urara koji ima dva potpuno različita sata. Recimo jedan digatalni i jedan klasičan, analogni. Neka oba sata namjesti na identično vrijeme iu istom trenutku ih pusti u rad. Kada ta dva sata vidi netko tko ne zna uopće šta su to satovi, vrlo lako može pasti u zabludu. Naime, može npr. promatrati sat sa kazaljkama i vidjeti da kada se kazaljka poklopi s pozicijom podneva, da se i na digitalnom satu mijenjaju brojke. Tako može zaključiti da kazaljke ‘utječu’ da se znamenke promijene. Ista je stvar i obrnuto, promatra li digitalni sat, može zaključiti da ‘na neki mističan način’ promjena znamenki uzrokuje pomicanje kazaljki. Međutim, niti jedan zaključak nije točan jer promatrač nema u vidu urara koji je prije puštanja u rad oba sata namjestio na isto vrijeme, a pri proizvodnji, kao unutarnje svojstvo svakog sata posebno, odredio je da i jednome i drugome, iako odvojeni – sekunda jednako traje. Rezultat je jasan: dva potpuno odvojena entiteta bez ikakve kauzalne veze među sobom djeluju potpuno sinhronizirano, toliko savršeno da čovjek zabunom može pretpostaviti čak i direktnu uzročnost.

U našem primjeru, jedan sat su planete i njihov hod, drugi sat je je hod čovjekova života. Iz tog razloga, mi ne smijemo reći da planete ‘djeluju’ na čovjeka u smislu u kojem riječ ‘djeluju’ shvaća Newtonova mehanika. Prikladniji opis je -] planete opisuju čovjeka! Kao što jedan sat može poslužiti kao opis stanja (trenutnog vremena) drugog sata, tako je iu ovome. Činjenica da cijeli mehanizam radi, počiva na sveopćoj ugođenosti svemira koja je, kako smo rekli, uspostavljenja u trenutku Geneze. Svaki sat, kako smo vidjeli, djeluje isključivo i autonomno na osnovi karakteristika svojeg mehanizma. Tako, kada kažemo npr. da nije moguće izbjeći neki Usud, mi pod time ni u kojem slučaju ne mislimo ‘planeta ne dozvoljavaju da se nešto u čovjekovom životu desi’ već nešto puno dublje: Čovjek sam ne dozvoljava da se nešto u njegovom životu desi (ili ne desi)! Uvijek treba imati na umu da svaki sat djeluje isključivo na osnovi svojih vlastitih karakteristika. A drugi sat nam služi kao opis prvoga.

Time dolazimo do ključnog zaključka Planete ne služe Astrologiji da bi se pronašlo njihovo djelovanje na čovjeka u smislu aktivne planetarne zabrane ili dozvole za bilo kakav događaj, već nam planete služe da pobliže razumijemo i dokučimo šta to vlastita čovjekova priroda njemu samome dopušta ili ne dopušta učiniti! Naravno, uvijek treba imati na umu da ovo sve ne bi bilo održivo kada bi postojanje svijeta (svemira) bilo zasnovano na kaosu. Ovaj mehanizam može funkcionirati jedino ako univerzum shvatimo kao smisleno djelo koje ima svoja pravila postojanja koja, u svojoj domeni, svojim postojanjem svjedoči i život svakoga od nas.

Veza između čovjekova života i položaja planeta puno je zamršenija i, da tako kažemo, intimnija nego je to u stanju opisati uzročno-posljedični odnos. Naprotiv, ta veza je ono kroz što se svakim trenutkom i uvijek iznova ponavlja činjenica da cijeli svemir, pa tako i mi kao njegov neodvojivi dio – ima smisao. Dobar izvor nadahnuća i uvida u ove teme mogu se naći u djelima filozofa stoe. S druge strane, jedan vrlo lijep primjer funkcioniranja sustava koji nisu međusobno vezani kauzalnošću a ipak djeluju sinhronizirano, je Leibntz teorija monada (monadologija). U svakom slučaju, koga zanima, u tim referencama naći će vrlo lijepa, dodatna objašnjenja ovih principa.