Moji podmorničari, šest godina podmorničkog ratovanja leži iza nas. Borili ste se kao lavovi strasna nadmoć sabila nas je na usko područje. Nemoguće je nastaviti borbu iz baza koje nam preostaju. Podmorničari, nesalomivi u svojoj ratničkoj hrabrosti, polažete svoje oružje nakon herojske borbe kojoj nema ravne. S poštovanjem pamtimo naše drugove koji su svoju odanost Führeru i domovini zapečatili svojom smrću. Drugovi, spremite i u budućnosti svoj podmorničarsko duh s kojim ste se borili na moru, odano i nepokolebljivo, tijekom
dugog blagostanja naše domovine. Živjela Njemačka! – admiral Donitc, 4. svibnja 1945. godine, naređujući svojim podmomicama da započnu s povratkom.
Uz 16 njemačkih podmornica potopljenih u južnom Atlantiku izmedu oktobra1942. i rujna 1944. godine, od čega je većina bila uključena u tajne operacije, Britanija je odavno bila svjesna da je Neuschwabenland moguća baza, ali svijet je saznao za tu mogućnost tek nakon završetka rata u Europi. 18. srpnja 1945 gdoine. Novine diljem svijeta fokusirale su svoje naslove na Antarktiku. New York Times je objavio ‘lzvestaj o utočištu na Antarktiku’, dok su druge novine tvrdile ‘Hitler je bio na Južnom polu’. Ti naslovi koji su potresli svijet temeljili su se, djelomično, na činjenicama. Novinski izvještaji i događanja u Južnoj Americi pobudili su pozornost svijeta, a posebno vojnih snaga SAD i Velike Britanije. Tako se 10. lipnja 1945. njemačka podmornica bez oznaka predala argentinskoj momarici. Niikakvi drugi detalji nisu objavljeni. I dalje je bilo zagonetno gdje se nalazi još barem stotinu drugih podmornica, kao što je primijetio ugledni povjesničar Basil Liddell Hart: ‘Tijekom ranih mjeseci 1945. njemačka podmornička flota i dalje je rasla … U ožujku, podmornička flota dosegnula je svoju najveću snagu od 463 podmomice ‘.
Misterija se produbila kada se 10. srpnja 1945. Nijemaca u -530 predao kod Mar del Plata u Argentini, a svijetu je trebalo samo osam dana da to sazna. Međutim, zagonetka njemačkih podmomica nije završila s U-530. Nakon tek malo više od mjesec dana, 17. kolovoza 1945, U-977 također se predao u Mar del Plati. Još zanimljivija bila je činjenica da je istog mjeseca U-465 potopljen u blizini Patagonije. Tek tri mjeseca nakon dostizanja vrhunca podmorničke snage Kriegsmarinea, pojavila se prva od nedostajućih podmomica. Nažalost, povjesničari su skloni izbjegavanju enigme o nedostajućim podmornicama, i takode se ne nudi nikakvo objašnjenje, osim što se opisuje sudbina 362 poznate podmomice. Nakon kapitulacije Njemačke u svibnju, predalo se 159 podmomica, ali još 203 potopila je njihova posada. To je bilo tipično za tvrdoglav ponos i nepokolebljiv moral podmorničkih posada. Uz tako puno nestalih podmomica – na kraju rata procijenjeno je da ih nedostaje najmanje 40 – is obzirom da je Britanija i dalje posjedovala jednu od najvećih svjetskih momarica i strateški smještene teritorija na Folklandima i Antarktiku, Britanija je od svih saveznika bila u najboljem položaju da se obračuna s nacističkim utočištem. Morala je biti najbolje informirana o nestanku njemačkih podmornica zahvaljujući svojim teritorijima na južnoj hemisferi i carstvu koje je premda ruševno, još uvijek bilo najveie u svjetskoj povijesti. Obavještajne službe uskoro su dokazima potkrijepile sumnje kada su ispitani kapetani U-977 iu -530.
Kapetan Wilhelm Bemhard, koji je zapovijedao U-530, tvrdio je da je u sklopu operacije Valkyrie 2, njegova podmomica krenula prema Antarktiku 13. travnja 1945. Na ispitivanju je otkrio u čemu se sastojala misija. 16 Clam posade navodno je pristalo na obali Antarktika i izbacilo brojne kutije u kojima su, izgleda, bili dokumenti i ostaci iz ‘Trećeg Reicha. Heinz Scheffer, kapetan U-977. također je tvrdio da je njegova podmomica potajno odnijela ostatke iz Reicha. Međutim, manje je prihvatljiva teorija da su podmomice odnijele ostatke Hitlera i Eve Braun na Južni pol, a druge teorije da su Sveti gral i Koplje sudbine također preusmjereni na Antarktik samo zamagljuju istinu. Ono što potkrepljuje njihovu priču je slabo poznata činjenica da su 1983. specilalci došli u posjed povjerljivog pisma koje je kapetan Scheffer napisao kapetanu Bemhardu, au pismu Scheffer moli Bemharda da u svojim memoarima ne ulazi preduboko u detalje i, zapravo, izražava svoju želju da svijet ne sazna istinu: ‘Svi smo se zakleli da ćemo čuvati tajnu, nismo učinili ništa pogrešno, samo smo slušali naređenja i borili se za našu rođenu Njemačku i njeno preživljavanje. Molim te, razmisli još jednom, nije li bolje prikazati sve kao bajku? Što nameraraš postići svojim obelodanjivanjem? Razmisli o tome, molim te ‘.
Još jedna zagonetka koja nikada nije riješena bila je ona o teretu žive što se nalazio u U -859 koju je 23. rujna 1944. godine potopila podmomica HMS trenchant, Britanske kraljevske momarice u Malačke tjesnacu u javansku moru, tako daleko od kuće is tako neobičnim teretom – teretom koji se mogao koristiti kao izvor energije. Preživjeli su britanskim zarobljivačima otkrili što su prevozili, a ta informacija definitivno je pobudila zanimanje kada je njihovo otkriće preneseno britanskoj obavještajnoj službi. U -859 nije bio izoliran slučaj. Mnoge njemačke podmomice bile su aktivne diljem svijeta, a mnoge su opskrbljivale Japance tijekom cijelog rata, a što je neobično, čak i nakon kapitulacije Njemačke. U srpnju 1945. godine, jedna njemačka podmomica bez oznaka, navodno dio tajnog konvoja, dostavila je nov izum japanskim timovima za istraživanje i razvoj. Japanci su izradili i aktivirali uređaj. Uredaj je strelovito poletio prema nebu, gdje se neslavno zapalio. Nikada se nisu usudili izraditi još kojeg. Britanska momarica, koja je već preuzela mnoge njemačke podmomice koje su se predale u Norveškoj, bila je svjesna da su mmogu druge pobjegle, posebno ako se može vjerovati priči objavljenoj u latinoameričkoj tisku o tome kako je konvoj njemačkih podmomica potpuno uništio britanske razarače koji su ga napali. Godine 1945. 2. svibnja, El Mercurio i Der Weg tvrdili su da je posljednju pomorsku bitku Drugog svjetskog rata između Kriegsmarinea i Kraljevske momarice dobio Kriegsmarine, i da je u zapadnoj štampi priča bila zataškana zbog straha od ohrabrivanja njemačkog otpora. Navodno je pošteđen samo jedan razarač, i tvrdi se da je kapetan izjavio: ‘Neka bi mi Bog pomogao da nikada više ne susretnem takvu silu’. lako je priča prećutana i britanska vlada nikada nije priznala istinitost događaja, glasine o toj pomorskoj bitci širile su se među bivšim mornarima
Nestale podmornice bile su dio Antarktičke slagalice koju je Britanija sastavljala otkad su nacisti prvi put poslali admirala Ritscher na njegovu polarnu misiju koju je sponzorirala Tula (tajno njemačko društvo). A
uz britansku obavještajnu mrežu – SOE (Special Operations Executive)
i SIS (Secret Intelligence Service) koja je savezničkim snagama pružala doslovno sve informacije dobivene putem aparata Enigma (super tajni uređaj za deširovanje) i njene ogromne europske špijunske mreže tijekom rata, slika se polako otkrivala. Jedan od najboljih primjera uspješnosti britanskih obavještajaca
bilo je to što su saznali za nacistički tajni program razvoja atomskog oružja, što je RAF-u pomoglo bombardirati nacističku tajnu istraživaču stanicu u Peenemunde na Baltičkom moru. Nijemcima nije bilo jasno kako su Britanci uspjeli i čuti za nju, a kamoli kako su je uspjeli bombardirati.