Priča o yogi počinje momentom shvaćanja koliko smo odvojeni od sebe, od svoje prirode. Kada sve drugo u životu, u što smo ulagali, biva doživljeno prolaznim, beznačajnim.

Momentom shvaćanja ograničenja, nemoći, vezanosti. Počinje potragom za duhovnim, za stvarnim, trajnim. Potragom za sobom.

A gdje smo to mi? Gdje je taj stvarni, vječni dio u nama? Rijetki su oni koji ne izgube znanje o tome u odrastanju. Mnogima od nas odbačenost je bio prvi dojam u životu. I mnogi od nas su izgradili svoju stvarnost upravo na bolu i strahu zbog odbačenosti.
Možda da krenem od kraja, jer asocijacija je puno, puno onoga što imam potrebu da prenesem. Na koji način će se riječi oblikovati, koju formu će uzeti, nije toliko bitno. A forma i oblik su upravo ono o čemu hoću pričati. Koliko samo pažnje i energije odlazi prema van, na okolnosti, na druge, na način na koji ćemo biti doživljeni, shvaćeni. Cijela priča o yogi je priča o povratku, priča o unutarnjem.

Moram priznati da sintagma unutarnja ljepota izaziva pomiješan osjećaj kod mene jer je, kao i mnoge druge riječi, zloupotrebljena. Onog momenta kada odvojimo vrijednosti koje osjećamo unutar nas od drugih i života, kada u nama postoji ugušeni krik zbog toga što život nije ono što bi trebalo biti, napravili smo rascjep, ogroman jaz. I podijelili svijet na sebe, s jedne, i druge, s druge strane. I onda osjećamo strah, ugroženost, potrebu za sigurnošću. I sve što radimo radimo iz tog straha, straha od odbačenosti, prolaznosti, smrti. Priča jeste o unutarnjoj ljepoti, ali ne na način na koji smo je do sada pričali. Priča je o doživljaju svog tijela i uma kao hram, kao prostor ispoljavanja najvišeg.

Kada se zagledamo dublje u sebe primijetit da neke stvari smatramo postignutim, ostvarenim. Da, bez obzira na privid skromnosti ili osjećaj niže vrijednosti, pripisujemo sebi sposobnost za ljubav, za suosjećanje, razumijevanje, dobrotu. I da kroz ispravno ponašanje taj osjećaj vlastite vrijednosti kupujemo. Cijena po kojoj kupujemo ogromna je, jer se troši velika količina energije da od sebe sakrijemo sve ono što bi ukazalo na suprotno. Otud i toliki strah i nesigurnost koju osjećamo. Istina, mnogi i ne znaju da se radi o strahu, jer osjećaju bijes pravednika, ogorčenost i povrijeđenost zbog onih koji ne cijene i ne razumiju.

Dakle, yoga je priča o unutarnjem svijetu. O tijelu koje postaje prostor ispoljavanja prave prirode, istinskog. O shvaćanju da smo taj prostor uništili. Prostor je već sada pretrpan, kao i kuće u kojima živimo. Pretrpan je idejama, konceptima, predrasudama, znanjima, uspomenama, pretpostavkama, strahovima. Svim onim stvarima koje vučemo sa sobom. Razdijeljen zidovima. I s ogromnom prostorijom koja služi kao podrum. Za sve ono što smo potisnuli, za ono s čim ne želimo da se suočimo. Prljavo, ružno. Taj unutarnji prostor je ono što postaje naš svijet kada krenemo putem yoge.

Istina, i prije toga cijeli naš svijet bio je unutarnji, ali ga mi tako nismo doživljavali. Unutarnji prostor je ono što moramo pročistiti, srediti. Ideje, koncepti, uvjerenja, znanja su ono što moramo iz njega izbaciti. A greška je, užasna pogreška, ako sređujemo samo oblik, ako naglasak stavimo na formu. Oblik je tu nebitan. Broji se ono što kroz nas biva ispoljeno, ono što obitava u unutarnjem prostoru naše svijesti. Napraviti hram od vlastitog tijela. Osloboditi se onoga što taj prostor zatrpava. I biti posuda kroz koju najviše može se ispolji. To je priča o yogi, priča o nama.

Prvi korak u yogi započinje onim što se naziva Yama. Yama označava etička načela koja se odnose na naše djelovanje u odnosima s drugima i prema nama samima. Obuhvaća principe nenasilja, istine, neuzimanja tuđeg, umjerenost, čistoću, nevezanost. Sve riječi koje koristimo ispunjene su našim idejama, asocijacijama i iskustvom, tako da nemamo priliku da ih razumijemo, da ih shvatimo u originalnom smislu. Sve ti principi su predivni, pravi, ali potpuno pogrešno shvaćeni.

Za početak treba primijetiti koliko smo nasilni, koliko toga namećemo i sebi i drugima. Koliko lažemo jedni druge i sebe u potrebi da sačuvamo ideju o stvarnosti. Koliko tuđeg prisvajamo, a da to ne primjećujemo. Jer ne radi se tu samo o materijalnom, opipljivom. Radi se o svim razinama našeg postojanja, do najsuptilnijih. O pasivnoj agresiji, o emotivnim ucjenama, o povrijeđenosti i ogorčenosti koju osjećamo. O svemu onome što truje odnose i nas same. Primijetiti to sve u sebi, za početak, i priznati koliko smo udaljeni od pravog značenja tih riječi, je ogroman pomak.

Drugi korak u yogi je Niyama. Unutarnji zakoni i pravila ponašanja koja se tiču ​​discipline, samopročišćavanje. Obuhvaćaju naš odnos prema učenju, predanost težnji ka najvišoj. Sve ono što je potrebno da razvijemo da bismo ustrajali. Naravno, i ovdje se lako sklizne u pogrešnu interpretaciju. Lako se zaboravi prvi princip yame, nenasilje. Ustrajnost i disciplina su nesumnjivo kvaliteti nužni za duhovni rast, ali i klizav teren za mehaničnost, za formu koja se postavi iznad suštine.

Treći korak je Asana. Označava položaj tijela, pokrete. Još jedna od riječi kojima se vrlo lako oduzme izvorno značenje. Asana prije svega znači stav, unutarnji stav koji označava nedodirnutost vanjskim, odvojenost od onoga što je prolazno i ​​što biva pokrenuto. Asane na fizičkoj razini razvijaju spretnost, pokretljivost, fleksibilnost, izdržljivost, snagu. One održavaju tijelo zdravim i smanjuju umor. Kroz fizički aspekt vježbanja djeluje se i na um, kroz umirivanje i discipliniranje, usmjerenost.

Ustrajnim prakticiranjem asana postiže se fizičko i psihičko zdravlje, sposobnost dugog nepomičnog sjedenja, kao i sposobnost da, nakon dužih razdoblja bez pokreta, tijelo lako povrati funkcionalnost. Fleksibilnost i snaga, kao i mogućnost izvođenja najzahtjevnijih asana su efekt ustrajnog vježbanja, ne cilj. Tužno je do koje mjere je yoga postala usmjerena na fizički aspekt asana i do koje mjere je način izvođenja asana postao prostor za natjecanje i dokazivanje.

U daljnjem kretanju dolazimo do četvrtog koraka, Pranayama. Pranayame su tehnike disanja kojima se postiže kontrola vitalne energije. Prana označava dah, disanje, energiju, živost, vitalnost i snagu. Ayame označava dužinu, istezanje, zadržavanje. U yogi se životni vijek mjeri brojem udisaja, ne brojem proživljenih dana. Zbog toga je cilj vježbi disanja usporavanje daha, smirenje i kontrola uma. Naš život počinje udahom, a završava izdahom. U yogi vjeruju da je broj udisaja i izdisaja unaprijed određen, stoga način disanja postaje suštinski bitan. Vježbe disanja su od izuzetnog značaja za psihičko i fizičko zdravlje, ali i one, kao i sve drugo, mogu biti pogrešno upotrijebljene. Pranayama pročišćava nadije, energetske kanale i omogućuje bolje korištenje energije.

Peti korak, Pratyahara, označava povlačenje pažnje od čula. Postiže se primjenom prethodna četiri koraka, kroz unutarnje i vanjske principe djelovanja, asane i pranayame. Označava sposobnost odvajanja od onoga što biva u nama pokrenuto, odvajanje od vanjskih dešavanja i usmjerenost na unutarnji prostor svijesti.
Nakon odvajanja pažnje od tijela, od vanjskog, postiže se Dharana, koncentracija. Ona označava učvršćivanje uma na jednu misao, osjećaj, predmet i predstavlja šesti korak. Koncentracija možda nije prava riječ, jer često asocira na napor koji se ulaže, što udaljava od njenog značenja.

Dharana je preduvjet meditacije, sedmog koraka, koja se označava kao Dhyana i koja predstavlja postojani tok pažnje prema izabranom objektu koncentracije. Meditacija nije tehnika, već stanje. Sve ono što bih mogla napisati o meditaciji samo bi nas udaljilo od razumijevanja. I meditacija je, kao i mnogo toga u yogi, dobilo neka sasvim iskrivljena značenja, pa se pod meditacijom danas podrazumijeva puno toga – od nepokretnog sjedenja s fokusom na kontrolu i sprječavanje misli do mističnih fantazija sa psihotičnim i šizofrenim elementima. Svatko od nas tko je dotaknuo stanje meditacije, ili bar osjetio nagovještaj onoga što se dodirivanjem tog stanja može ostvariti, znaće zbog čega je o ovome teško pisati na pravi način.

Konačno, osmi korak i cilj yoge je Samadhi. Samadhi je vrhunac meditacije, svjesno stanje. O tome mogu pisati oni koji su ga ostvarili. Sve drugo bi bila laž i otvaranje prostora fantaziji.

I na kraju, da se vratim na početak.

Ja nisam ovo tijelo, ja nisam ove emocije, ni ove misli. Nisam ni ona koji promatra. Ja sam prostor u kome se sve to događa. Kako je to moguće i što to zapravo znači? Znači da svaki put kada sebe doživim kao tugu, ljubav, strast, želju, strah bivam identificirana s onim što se u meni pokrene i odvojena od svoje prirode, od istinskog. Znači da bivam izgubljena onda kada sebe doživim kroz intelekt, znanje, misli, ideje i predstave koje o stvarnosti imam. Svaki put kada sebe doživim kao tijelo, kroz fizički izgled, pokrete, djelovanje, promašujem suštinu svog postojanja. A suština nije ograničena formom i oblikom kroz koju biva ispoljena.

Kada doživim svoje tijelo i um kao hram, odnos prema mom tijelu i sebi postaje drugačiji. Ako zamislim unutarnji prostor kao hram, onda sam dužna držati ga pročišćenim, oslobođenim otpora, fizičkih, emotivnih, mentalnih. Ono što se pojavi treba očistiti, izbaciti, tako da dio uvijek ostane čist za ispoljenje. Isto je s emocijama i mislima, riječima koje se oblikuju. Treba ih držati oslobođene povijesti, forme. Prosto trebaju biti neoblikovane, s potencijalom za svaki oblik koji u tom momentu treba nastati.

Oblik koji emocije i misli u nekom trenutku uzmu potječu kada prestane potreba za njima. Bez čuvanja, bez potrebe da zadržimo. Sve što trebate radim je da stvorim prostor i potencijal za ispoljenje. Da bude što više mogućih pokreta, misli i emocija, da razvijem emotivnu, fizičku i mentalnu snagu. I da ga održavam čistim i praznim.

Kažu da je kvaliteta posude biti prazna, da je to ono što joj daje vrijednost. Šteta je što riječ praznina u nama odzvanja na pogrešan način, što je doživljavamo kao čežnju, nedostajanje, bol zbog neispunjenosti. Praznina je oslobođenje. I potpuna ispunjenost. I to je ono što kroz yogu treba naučiti i postignemo.

“Ono što nazivaš materijom sama je svijest.

Ti si prostor u kojem se ona kreće, vrijeme u kojem ona traje

i ljubav koju ona daruje životu. “