U ratu se čine razni zločini, ali ovakvo nešto nadilazi sve na što biste pomislili.Odmah vas upozoravam da slike koje slijede nisu za svakoga. Stravična japanska jedinica 731 učinila je svoje … Ovaj istraživački program bio je jedna od najvećih tajni u Japanu tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bio je to obiman program s ciljem da se razvije orušje za biološki rat, gdje bi bili korišteni virusi kuge, antraksa (crni prišt), kolere i gomile drugih stravičnih patogena.
Istraživanja je vodila misteriozna jedinica 731 japanske Imperijala armije, eksperimentirajući na ljudima i testirajući na terenu bombe kuge. Bombe su bacane na kineske gradove da bi se ustanovilo može li se na taj način izazvati epidemije. Naravno da su uspjeli u tome.
Evo odmah riječi jednog 72-godišnjeg starca koji je bio medicinski asistent u japanskoj armiji u Kini i koji je tada i sam vršio stravična dijela na ljudima: ‘Ljudi u bijelim kutama dovukli su golog tridesetogodišnjeg muškarca u operacijsku salu. Operacija bez anestezije je počela. Momak je znao da je za njega sve gotovo, pa se nije odupirao dok su ga vezivali za stol, ali kada sam u ruke uzeo skalpel, počeo je vrištati. Napravio sam rez od grudnog koša pa do trbuha. On je užasno vrištao, bio je to neopisiv zvuk, dok mu se lice grčilo u agoniji.Onda je konačno prestao vrištati. To je bila svakodnevna rutina jednog kirurga, ali je na mene ostavilo poseban dojam jer mi je bilo prvi put ‘.
Ovaj starac koji je naravno inzistirao na anonimnosti objasnio je razloge ove vivisekcije: zatvorenik, Kinez, bio je namjerno zaražen virusom kuge za potrebe istraživačkog projekta čiji je cilj bio da se razvije bakteriološka bomba kuge za uporabu u Drugom svjetskom ratu.Istraživači su željeli otkriti efekte bolesti na unutarnje organe čovjeka, pa su jednostavno odlučili raspore živog zarobljenika. (Slika dolje lijevo).
Prvobitno curenje informacija o bakteriološkom ratnom programu Japana pretvorilo se 80-tih godina u pravu bujicu. Usred neprestanog poricanja članova japanske vlade, kako pojedinačno tako i kolektivno, da je Japan bio agresor u Drugom svjetskom ratu, diljem Auije se proširila diskusija tijekom koje je na površinu počela izbijati istina o japanskim zvjerstvima. Najpoznatiji tekst o tome je napisao Nicholas Kristof pod naslovom, ‘Japan se suočava s jezivim ratnim zločinima’, objavljen u New York Timesu 1995. godine. U tom članku dat je detaljan pregled najšokantnijih, najodvratnijih i najokrutnijih zločina s kojima se ikada suočio ovaj civilizirani svijet. Japanska jedinica 731 koristila je ljudska bića za vivisekciju s ciljem da razvije biološko oružje. Jednako nevjerojatno zvuči i činjenica da su SAD zataškale zločin u zamjenu za podatke i rezultate eksperimenata na ljudima, što je izravno ignoriranje međunarodnih zakona i ljudskih prava.
Ali, koga još čudi politika SAD-a.Nakon Drugog svjetskog rata osudili su na smrt sve naciste koji nisu imali nikakvo znanje, zamazali cijelom svijetu oči, a oni koji su bili stručnjaci u svojim monstruoznim projektima prebačeni su u SAD, putem operacije PAPERCLIP ( spajalica). Ovo je bio projekt američke vojske, stvoren uz pomoć nacističkih znanstvenika, obavještajnog djela i drugih ratnih zločinaca iz Europe i Japana koji su prebačemi u SAD poslije Drugog svjetskog rata i koji su svoje monstruozne eksperimente nastavili raditi, sada pod patronatom SAD-a. Znanstvenici i bivši pripadnici postrojbe 731 tvrde da je najmanje 3.000 ljudi, a po nekim računicama i mnogo veći broj, ubijeno u stravičnim medicinskim ekperimentima.Nijedan od njih nije preživio, a nitko ne zna koliko je ljudi umrlo prilikom testiranja ‘na terenu’.
Na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine, medicinsko nadleštvo japanske armije započelo je proučavanje biološkog oružja i načina ratovanja. Za šefa istraživačkog tima postavljen je major Terunobu Hasebe, koga je ubrzo naslijedio dr Ito s timom od 40 znanstvenika. Ovo je potrajalo nekoliko godina. Međutim, pravi početak stvaranja japanskog biološkog oružja započinje s uzdizanjem ISII Siro (na slici gore lijevo). Issi je diplomirao medicinu na sveučilištu u Kyotu 1920. godine i smjesta se pridružio armiji. Doktorirao je 1927. godine i započeo propagiranje biološkog oružja u japanskoj armiji.Priklonio se rastućem japanskom militarizmu, i uzdigao se do moći koju su upotpunila tri elementa. Prvo, ISII je kao vojni izaslanik poslan u Europu 1928. godine. Sljedeće dvije godine proveo je u Europi iu Americi, zanimajući se za istraživanja na polju biologije. Poslije povratka unaprijeđen je u čin bojnika i posvetio se promociji istraživanja i proizvodnje biološkog oružja, propagirajući teoriju da se suvremeni rat može dobiti samo znanošću i tehnologijom i da je proizvodnja biološkog oružja najekonomičnija za zemlju siromašnu prirodnim resursima, kao što je Japan. Drugo, ISII je pronašao mocen saveznike u armiji.
Bili su to pukovnik Tetsuzan Nagata, otpravnik vojnih poslova, Pukovnik Joriniči Suzuki, šef prve taktičke sekcije vojnog generalštaba, pukovnik Ruiđi Kajitsuka zadužen za medicinsko odjel u vojsci i pukovnik Čikahiko Koizumi, načelnik vojne kirurgije poznat kao otac japanskog kemijskog oružja (na kraju rata počinio je samoubojstvo zbog straha da će biti progonjen kao ratni zločinac), i Sadao Araki, ministar armije i čelnik stranke ‘Imperijalnog puta’ u japanskoj armiji.
Ubrzo poslije Išiijevog povratka iz Europe u oblasti Shikoku izbila je neka vrsta meningitisa.Išši je dizajnirao filtre za vodu koji su pomogli u sprječavanju daljnjeg širenja bolesti i stekao je poznato ime, osobito u vojsci gdje je proglašen za najslavnijeg bakteriologa. Unatoč svemu ovome, Išiijev najveći dobitak leži u pomanjkanju morala i grižnje savjesti, koji je više nego neophodan svakom liječniku.
Po naređenju cara Hirohita, 1936. godine osnovane su dvije jedinice: jedna je bila Išiijeva jedinica u javnosti nazvana ‘Odjel za prevenciju epidemija i pročišćavanje voda Armije Kuantung’, čije se ime nije promijenilo u ‘Jedinica 731’ sve do 1941. godine, koja je trebala biti premještena u novu bazu kod Pingfana 0,20 kilometara jugozapadno od Harbina. Druga je bila jedinica Wakamatsu (nazvana po svom komandiru Juđiru Vakamatsuu, a kasnije je prekrštena u jedinicu 100), smještena u bazi u Mengčiatunu blizu Čangčuna, za javnost nazvana ‘Odjel za prevenciju veterinarskih bolesti Armije Kuantung’.U lipnju 1938. godsine jedinica 731 seli se na novu lokaciju kod Pingfana i zauzima površinu od 32 kvadratna kilometra, označenu kao ‘ničija zemlja’. U međuvremenu ISII promaknut u čin pukovnika i imao je 3000 Japanaca pod svojom komandom.
Od 1940 godine ISII Širo je u Kini predvodio jedinicu 731 angažiranu u biološkom ratovanju i napadima na gradove Ningpo, Činhua, Cucoo u provinciji Čečiang (tijekom rusko-japanskog rata u Mongoliji, 1939. godine jedinica 731 je raspoređena na front da bi vršila bakteriološke napade ). Da bi se osvetili za zračni napad SAD-a na Tokio pod zapovjedništvom pukovnika Dulitla u travnju 1942. godine, kada je preko 60 američkih pilota spašeno iz oblasti Čečiang, Japan je lansirao široku kampanju čišćenja uz sudjelovanje nekoliko stotina ljudi iz jedinice 731 i podređene jedinice 1644 iz Nanjing. Početkom studenog 1941. godine jedinica 731 šalje avion da prioširi bubonska kugu U Čangtiju i Hunanu.Ovaj događaj je bio dobro poznat američkim i britanskim obavještajcima u Čangkingu, a pored toga je i kineska vlada poslala kompletne informacije američkoj i britanskoj vladi preko svojih veleposlanika u Londonu i Važingtonu.Kineske vlasti su dugo znale da Japan koristi bilološko orušje protiv Kine i neprestano su se obraćale međunarodnoj zajednici za pomoć. Prije bijega iz Kine u vrijeme japanske predaje, jedinica 731 je oslobodila tisuće zaraženih parcova koji su izazvali epidemiju kuge u 22 okruga provincija heilungčiang i Kirin, a preko 20.000 Kineza izgubilo je život. Kako je kuga bila sasvim dobro opisana u novinama, mnogi Kinezi su postali svjesni da je Japan primjenjivao biološko oružje tijekom rata. (Na slici gore prikazana je vivisekcija trudne žene od strane liječnika iz jedinice 731).
Prednost koju je imala Kina, s japanske točke gledišta, bila je ta što su Kinezi bili dovoljno dostupne subjekti na kojima će se testirati učinak biološkog oružja. Subjekti su nazvani ‘cepanice’.Većinu su, naravno, činili Kinezi, ali je također bilo i dovoljno Rusa, koji su pobjegli iz domovine u Kinu.
Takeo Vane, 71-godišnji bivši medicinski radnik jedinice 731, koji danas živi u MARIOKA, gradu na sjeveru Japana, kaže da je jednom prilikom vidio staklenku visoku dva metra, u kojoj je muškarac, bijelac, bio potopljen u formaldehid. Čovjek je bio isječen okomito na dva dijela i Takeo Vane pretpostavlja da je to bio Rus jer je tada mnogo Rusa živjelo u okolici. Glavni stožer jedinice 371 imao je dosta takvih tegli s uzorcima. U njima su čuvana stopala, glave, unutarnji organi i sve je bilo uredno popisano i obilježeno naljepnicama. Jedan od veterana jedinice 731 koji je inzistirao na anonimnosti izjavio je, ‘Vidio sam naljepnice na kojima je pisalo: Amerikanac, Englez, Francuz, ali većina su bili Kinezi, Korejci i Mongoli. (Na slici desno gore prikazani su doktori jedinice 731 na zadatku).
Medicinski istraživači često su zatvarali zaražene zatvorenike sa zdravima da bi vidjeli kojom će se brzinom bolest širiti. Liječnici su također zatvarali ljude u komore pod velikim pritiskom da bi ustanovili koliko je vremena potrebno dok im očne jabučice ne izlete iz svojih ležišta. Žrtve su često odvođene na mjesto zvano Anda u strogo zabranjenoj zoni. Tamo su ih vezivali i bombardirali bakteriološkim oružjem da bi vidjeli koliko je nova tehnologija učinkovita. Zrakoplovi su zasipali zonu virusima kuge ili bacali bombe sa buhama inficiranim kugom. Cilj eksperimenata je bio da se ustanovi koliko će ljudi umrijeti i na kojoj udaljenosti od centra eksplozije.
(Na slici lijevo prikazano je odlagalište leševa u centru jedinice 731). Japanska armija je redovito izvodila ispitivanja na terenu, s ciljem da se otkrije hoće li biološki rat funkcionirati i izvan laboratorija. Avioni koji su bacali buhe zaražene kugom iznad kineskih gradova Ningbo i Čangde kasnije su izvještavali o izbijanju epidemije. Japanske trupe su također bacale viruse kolere i tifusa u rijeke, jezera i izvore vode, ali su rezultati često bili kontraproduktivni. Specijalisti za biološki rat su 1942. godine raspršili klice dizenterije, kolere i tifusa u provinciji Zeijang u Kini, ali su tom prilikom oboljeli japanski vojnici i 1700 ih je umrlo.
Povjesničar s kalifornijskog državnog instituta, Sheldon Haris, procjenjuje da je preko 200.000 Kineza ubijeno tijekom ovih eksperimenata na terenu. Haris također tvrdi da su životinje zaražene kugom, puštene na kinesku teritoriju kada je rat već bio pri kraju, izazvale epidemiju kuge koja je ubila najmanje 30.000 ljudi u oblasti Harbin od 1946. do 1948. godine.Vodeći znanstvenik jedinice 731 Keici Tsuneiši vrlo je skeptičan po pitanju broja nastradalih. On je u Japanu čak predvodio akciju javnog razotkrivanja zvjerstva jedinice 731, ali je rekao da je napad na Ningbo ubio samo stotinu ljudi i da ne postoje dokazi da su velike epidemije bolesti izbijale tijekom testiranja na terenu.
Prva osoba koja je otkrila javnosti zločine jedinice 731 i pokrenula pitanje o tome da bi SAD mogla ih zataška, bio je John V.Pauel Junior (tiskao je list China Weekly u Šangaju, koji je prestao izlaziti 1953. kada je Powell odlučio vratiti u ameriku).
Nakon povratka u Ameriku Powell je bio žestoko proganjan.U listopadskom izdanju Biltena za atomske znanstvenike iz 1981.godine, Powell objavljuje tekst ‘Japansko biološko oružje 1930-1945’. Međutim, detaljno urađena studija o ovim zločinima nije se pojavila sve dok dvojica britanskih novinara, Peter Williams i David Wallace, nisu objavili 1989. godine knjigu ‘Jedinica 731 – japanski tajni biološki rat u Drugom svjetskom ratu’.
Na temelju zajedničkog rada Williamsa i Wallacea, profesor Sheldon Haris dovršio je svoju monumentalnu knjigu ‘Fabrike smrti – japanski biološki rat 1932-1945. i američko zataškavanje ‘. Ova knjiga je objavljena u New Yorku 1994. godine. U njoj je naveden i interesantan detalj. Naime, autor knjige je još 1990. godine pisao da su sve strukture vlasti u Americi zabrinute zbog otkrivanja suučesništva u najvećim zločinima ovoga svijeta i da će, vjerojatno, nastojati naoprave novi rat negdje u svijetu (po mogućnosti u Europi). Reklamna mašinerija neviđenih razmjera biće angažirana, pisao je tada profesor Haris, na dokazivanju da neka od strana osniva koncentracione logore po uzoru na nacističke, čineći zvjerstva kakva su se događala samo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Cilj je bio jednostavan, skrenuti pozornost sa istraživača prošlosti i natjerati javno mnijenje da se zgražava i osuđuje druge. Ubrzo nakon toga, počeo je sukob na prostou bivše SFR Jugoslavije. Amerika je samo na to čekala, a koliki je njezin udio u svemu ovome ne treba posebno ni napominjati.
