Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo.
Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbjeći sudbinu svega sto je ljudsko: prolaznost i zaborav. Možda će ostati uopšte nezapaženi? Možda ih nitko neće razumjeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskušenja, oni nam mogu olakšati lutanja i iskušenja i pomoći nam bar time što će nas uvjeriti da ni u čemu sto nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini.
Izmedju bojazni da ce se nesto desiti i nade da mozda ipak nece, ima vise prostora nego sto se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mracnom prostoru, provode mnogi od nas svoj vijek.
Čuvajte se onoga koji živi u vama i na kojeg zaboravljate, a koji često, pred veče, donosi brza rješenja zbog kojih se, te iste noći, budite kao od udarca i, obliveni vrelim znojem kao rastopljenim olovom, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka .
Dođu tako ponekad vremena, kada pamet
zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.
Zato što mogu i što se usuđuju o svačemu svašta kažu ,, oni misle da sve znaju.
Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živjeti,
oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam
propustio učiniti, i još bi im ostalo malo osjećanja da me
požale.
Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svijetu, bilo je i ostalo osnov moga duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspio izrazim.
Poslovicama se kod nas ubijaju ljudi na najbrži i najnepravedniji način.
Što je više pazio šta će uraditi, sve se teže rješavao da uopće nešto uradi, i sve je manje i radio.
Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslijediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.
Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo
Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi.
Toliko je živa kod slabog čovjeka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.
Vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.
