Navest ćemo slučaj Juana G. iz Španjolske koji je preživio svoju smrt pod zaista neuobičajenim okolnostima. Nastradao je u prometnoj nesreći, tijekom noći i liječnici hitne pomoći su ga bez većeg problema proglasili mrtvim, a zatim je kolima hitne pomoći prebačen do bolničke mrtvačnice. Stavljen je u sanduk-hladnjak, na temperaturu od -6 stupnjeva, i tu je ostao cijelih pet dana, dok nije otkriveno njegovo porijeklo, s obzirom da u trenutku nesreće nije imao nikakva osobna dokumenta kod sebe, a nitko u tim danim nije izvijestio njegov nestanak. Kada je otkriveno tko je, bio je prebačen u rodno selo, gdje je trebao biti pokopan. Sam Juan je kasnije pričao kako je, u trenutku kada je osjetio toplinu, prilikom vađenja iz hladnjaka, imao dojam da se budi iz nekog dugog i teškog sna. Nije bio svjestan gdje se nalazi, znao je samo da ga nekuda voze, ne pretpostavljajući uopće da se nalazi u mrtvačkom sanduku. Shvatio je o čemu je riječ tek kada je na odru u kući čuo plač i glasove obitelji, koja ga je oplakivala, ali nije bio u stanju ispusti glas, ili da prisutnim da bilo kakav znak da je živ. Nešto kasnije je, pri svjetlosti svijeća, kroz proreze očnih kapaka koje nije bio u stanju pomaknuti, video uplakana lica svojih najbližih. Nije znao koliko je vremena prošlo od časa kada su ga okupali i obrijali, pripremivši ga za sahranu. Bio se nadao da će primijetiti koliko mu je brada porasla za vrijeme dok je ‘bio mrtav’, ali na taj detalj izgleda da nitko nije obraćao pažnju. Obukli su ga svečano, i prenijeli u kapelu. Tu je prisustvovao vlastitoj sahrani. Virio je kroz vlastite oči na okoliš, na rođake, i vidio ono što bi mnogi voljeli vidjeti – kako se ko ponaša u trenutku kada se oprašta od njega. Kada je ceremonija bila završena, rodbina se razišla, a na scenu su stupili grobari. Premjestili su ga iz sanduka u kome je bio smješten u bolnici u obloženi sanduk za sahranu, koji je pripremila rodbina. Da nije bio nešto kratak za Juanov stas, vjerojatno bi ostao pokopan zauvijek. Ovako su grobari imali muke da mu smjeste noge u prekratak sanduk, i jedan se dosjetio da bi to lakše moglo izvesti pomoću čekića. Kada je prvi put udario čekićem po potkoljenici, ne bi li je nagurao u sanduk – grobar je spasio život Juanu: bol koji je osjetio, pomiješan sa željom da pokaže neki znak života i strahom da ne bude živ pokopan, izazvao je reakciju koja se ne očekuje od mrtvaca: kriknuo je. Grobari, navikli na svakodnevni kontakt s mrtvima, nisu baš lako preživjeli susret sa živim čovjekom. Pobjegli su glavom bez obzira. Juan je trenutak poslije toga uspio sam izaći iz sanduka. Grobari su u međuvremenu došli ksebi, vratili se nazad, dali mu čašu vode i pozvali liječnike. Poslije nekoliko dana vratio se kući, kao da se nikada ništa nije dogodilo. Posljedice su bile zanimljive: promijenio je ranije pripremljen oporuku, jer mu se činilo da su žena i sin kojima je ostavio imanje, pokazivali na sahrani više radosti nego tuge. Zanimljivo je da je Juan odbio svaki razgovor s novinarima o svom ‘razdoblju smrti’.
Samo u mediteranskim zemljama, za koje se imaju pouzdani podaci, govori se godišnje o više od dvestotine slučajeva živih – sahranjenih. Možda je prava sreća umrijeti u Španjolskoj i Grčkoj, gdje postoje običaji brzog sahranjivanja, i otvaranja groba poslije nekoliko dana. Što da rade oni kod kojih je običaj da se u zemlju spušta jednom zauvijek?