Zadnja tajna Kristovih vitezova! Moćni red koji je osnovan 1118. godine da bi štitio hodočasnike u Svetu zemlju prosperirao je gotovo dva stoljeća, proširio se po cijeloj Europi i sakupio nezamislivo bogatstvo, ali gdje je ono? Godine 1118. devetorica ‘bogobojažljivih’ vitezova na čelu sa izvjesnim Igoom de Pejnom, stigli su u Jeruzalem da se poklone tek krunisanom Baldwinu II. Oni su izrazili monarhu želju da štiti hodočasnike koji putuju drumom od Jafe do Jeruzalema.
Baldwin je, zadovoljan, oprihvatio ovaj njihov prijedlog i još im dodijelio dio svoje palače, sagrađene na mjestu gdje se u prošlosti nalazio legendarni Salomonov Hram. Čak su i kanonici Svetog groba poklonili ovim vitezovima komadić svoje zemlje. A to je bio samo tek početak. Pošto su pred patrijarhom jeruzalemskim Zermonom de Pikinjijem položili zavjet o siromaštvu, čestitosti i poslušnosti, Igo de Payne i njegova svita smjestili su se na nekadašnjem području Hrama i isprva se nazvali ‘Siromašni vitezovi Krista i Solomonovog hrama’, a zatim jednostavnije ‘vitezovi hramovnici’ , to jest templari.
Ovdje završava ‘službena’ povijest početka templarskog reda i nastavlja ‘priča o tome kako su devetorica vitezova, koji su zbog danih zavjeta morali biti krajnje siromašni, do te mjere obasuti darovima da su na kraju postali prebogati’. Dovoljno je reći da je na kraju XIII stoljeća red vitezova Templara brojao više od 15.000 vitezova, a među imanjima koja su bila razbacana po cijeloj Europi i Maloj Aziji, bilo je više od 9.000 dvoraca, a imali su i ogroman račun u banci koji se sastojao od zlata i dragulja, po današnjoj vrijednosti veći od pet milijardi eura.
Templari su, uz to, upravljali ogromnim brojem ‘kreditnih kuća’ – ustanovama sličnim današnjim bankama, koje su izdavale priznanice o posjedovanju novca (svojevrsne štedne knjižice), asignate (čekove) i ostale vrijednosnice koje su služile tome da tadašnji trgovci izbjegnu materijalnu štetu u slučaju da ih napadnu razbojnici. Ali, u Svetoj zemlji vitezovi hramovnici nisu radili samo to: imali su svoju konjicu, osnivali su crkve, gradili mostove i tvrđave, poštansku službu, čak su oformili i obavještajnu službu da bi mogli nadziru neprijatelje kršćanske vjere. Sve to prenijeli su u Europu, gdje je njihovo djelovanje na građansko društvo izuzetno pridonijelo razvoju trgovine. Ali, sudbina je htjela da takvo blagostanje ne potraje dugo. Cijela templarska organizacija nestala je 13. studenog 1307. godine, kada su po naređenju Pape Clementa i francuskog kralja Filipa Lijepog (slika desno), svi vitezovi hramovnici pohapšeni. O templarima se mnogo zna i mnogo je napisano, čak i previše – jer francuski povjesničari nisu dali pravu verziju. Recimo, sam osnivač reda naširoko je poznat kao Igo de Payne, premda francuski povjesničari vrlo dobro znaju da je rođen u talijanskom gradu Salernu, da su mu roditelji bili Talijani, a pravo ime mu je bilo Hugo de Paganis. Isto se odnosi i na njegovog suborca Žofrija de Sen – Omera, čije je pravo ime bilo Godefridus de Sankt Audemardo. I on je također bio Talijan.
Na tržištu, uz to, postoje tisuće knjiga koje templare oslikavaju u iskrivljenom svjetlu žute štampe. Ali, te izmišljotine i mitovi dijelom su posljedica činjenice da postoji dio hramovničkog života o kojem se malo ili gotovo ništa ne zna – tajna Pravila templarskog reda.
Još jedna stvar koja nije sasvim razjašnjena jesu pravi motivi zbog kojih su papa i francuski kralj progonili templarski red.
Potpuno je jasno da je Filip Lepi poželio da otme bogatstvo koje je Red sakupio za dvjesto godina postojanja. Treba znati da je templarski red obilato pomagao francusku krunu, ali kreditima, koje je, bar teoretski, trebalo vratiti i to sa kamatom. Kako je u to vrijeme francuska kasa bila prazna i iz nje je curelo na sve strane, kralj se dosjetio da uz pomoć pape – koji je ionako bio marioneta u njegovim rukama – jednim udarcem ubiti dvije muhe: ne samo da neće vratiti kredite, već će se domoći cijelog templarskog bogatstva.
