Tijekom više od četrdeset godina istraživanja, Stevenson je sakupio više od tri tisuće slučajeva djece koja su se do detalja sjećala prošlih života. Mnogi od njih su zapanjujući, a istovremeno su izuzetno temeljito proučeni i rigorozno provjereni. Među njima ima djece koja su opisivala svoje prethodne živote do neobičnih sitnica i još žive obitelji na udaljenim krajevima svijeta. Stevenson i njegovi suradnici su do cepidlačenje provjeravali iskrenost tvrdnji i mogućnost prijevare. Ne mali broj vrhunskih znanstvenika njegov rad vidi kao ozbiljan, najbolji raspoloživi dokaz o postojanju reinkarnacije. Stivensonov rad danas nastavljaju njegovi nasljednici na Sveučilištu u Virginiji. A ako jednog dana reinkarnacija bude dokazana kao realan fenomen, u suvremenoj znanosti će nastati pravo rasulo. Jedan od većih problema bi bio: gdje je onda um, ako nije u tijelu (čitaj: u mozgu)? Istovremeno, čitav niz sada tajanstvenih poremećaja i pojava dobio bi očigledno i jednostavno objašnjenje – jednostavnije od onih koje vrijede danas.
Problem znanstvenog testiranja hipoteze o reinkarnaciji je u tome što je ideja o duši odvojenoj od tijela (koja sa sobom nosi znak i pamćenje prethodnih života) jednostavno nespojiva s osnovnim postavkama zapadne znanosti. Istovremeno, znanost zahtijeva ‘opipljive’ dokaze, a to je nemoguće iz dva razloga: prvo, ako postoji neopipljivo, svojim metodama ga ne može pronaći, jer su te metode ‘baždarene’ isključivo za ‘opipljivo’; drugo: nauka ih i ne traži. Unatoč iskrenim pohvalama iz malog dijela znanstvene javnosti (prije svega zbog vrlo ozbiljnog pristupa), radovi dr Stevensona su uglavnom ignorirani – bez čitanja.
Za svakog iskrenog znanstvenika, među slučajevima Sindroma stranog naglaska i stranog jezika ima dovoljno materijala za ozbiljno pitanje – odakle mozgu ta znanja i vještine? U udžbenicima psihologije možete pronaći stidljivo opisan fenomen hipermnezija – sjećanja pod hipnozom i do najmanjih detalja bilo kojeg trenutka života. Zabilježeni su slučajevi hipermnezija i bez hipnoze, kao rijedak i užasan poremećaj kod kojeg se ništa ne zaboravlja. Hipermnezija se često koristi da ‘otpiše’ slučajeve sjećanja na prošle živote, ali je li time čudo manje? Podsjećamo da neurolozi ne umeju da objasne i lociraju ni obično pamćenje nas koji zaboravljamo što smo to jutro doručkovali. I bez uvođenja reinkarnacije u problem, sasvim je jasno da su mogućnosti mozga teško sagledive, da su izvori iz kojih crpi u najmanju ruku zapanjujući. A ako jezični poremećaji i nisu dobar primjer, jer su mozak, jezik i govor vrlo složena tema – tu su i drugi primjeri.
Četrdesetdevetogodišnji Alan Braun, montažer duplih prozora i otac troje djece, prije šest godina je pao u svojoj kući, u mjestu Malvern kod vorčestera u Engleskoj. Liječnici su konstatirali aneurizam i izljev krvi u mozak. Tijekom operacije, koja je trajala šesnaest sati, Alan je dva puta umalo umro. Dva mjeseca kasnije, Alan je ležao u krevetu i dosađivao se. Sestra mu je donijela papir, olovku i sliku svog psa i rekla mu da crta, da mu prođe vrijeme. Dobra sestra je znala kako se postupa s
pacijentima poslije operacije mozga. Do tada, u cijelom svom životu, Alan nije uspio valjano da nacrta ni ‘čiča-Glišu’. On, jednostavno, nije znao crta. Tog jutra u bolnici u Oxfordu, na svoje iznenađenje, Alan je perfektno precrtao sestrinog psa, do najsitnijeg detalja. Upitala ga je da nije slikar. Nisam, rekao je, ali Alan Braun danas, šest godina kasnije, završava slikarstvo na Sveučilištu u Vorčesteru i otvara privatnu galeriju u svom domu u Malvernu. Posao s prozorima je napustio – ionako mu je lijeva ruka ostala oduzeta nakon moždanog udara. ‘Kao da je operacija kresnula neki prekidač u mom mozgu, i odjednom – ja sam Mikelanđelo!’, Rekao je. ‘U životu nisam ni kročio u galeriju, a kamoli pomislio da slikam.’