Širom planete Zemlje, kod raznih naroda i na svim kontinentima, odvajkada se sreću legende, predanja i svjedočanstva o postojanju dva svijeta: našeg, uobičajenog, nadzemnog i onog skrivenog, tajanstvenog, podzemnog. Priče o podzemnom svijetu stare su koliko i nama poznata povijest. Znanstvena javnost odavno je podijeljena: neki smatraju da su to puke izmišljotine, ali zato drugi kažu da – gdje ima dima, ima i vatre. Pristaše vjeruju da je možda najrječitiji dokaz – pronalazak pakla u raznim religijama, posebno hrišćanskoj.
Zagovornici teorije o postojanju potpuno drugačijeg svijeta i civilizacije ispod površine Zemlje kažu da su mitovi i vjerovanja o paklu samo proizvod, iu legendama obrađena predanja o iskustvima sticanim tijekom stoljeća, onih koji su tamo sticajem okolnosti – boravili!
Ostalo je zabilježeno da su se prva svjedočanstva o postojanju podzemnog svijeta i naroda u novije vrijeme pojavila 1946. godine. Tada je poznati pisac, novinar i znanstvenik Richard sejver objavio u američkom časopisu ‘Neobične priče’ svoju ispovijest o kontaktima sa izvanzemaljcima koji – žive pod zemljom! On je tvrdio da je nekoliko tjedana živio u podzemnom svijetu, među mutantima koji su ‘ličili na demone iz starih legendi’ … Ova priča, kažu stručnjaci, možda bi mogla da se shvati kao plod bujne mašte autora da se poslije pojavljivanja teksta nisu javile na stotine čitatelja koji su tvrdili da su imali isto iskustvo. Oni su se zaklinjali da su boravili u stotinama podzemnih gradova, razgovarali sa žiteljima i nagledali se raznih čudesa – prije svega tehničkih naprava koje ne samo da su osiguravale podzemnim stanovnicima Zemlje komforan boravak pod površinom, već i da su usmjeravale saznanja i kontrolirale ponašanje ‘onih ‘s površine!
Suvremeni poljski istraživač Jan Paenk smatra da ispod površine Zemlje postoji čitava mreža tunela koji se, bukvalno, prostiru ispod cijele zemljine kore i vode do najudaljenijih dijelova naše planete. On tvrdi da su tuneli, najjednostavnije rečeno, ‘probijeni’ tako što je podzemlje, sastavljeno od metala i minerala, istopljeno! Površine zidova tih tunela, kaže, najviše liče na naše staklo. Tim tunelima, prema saznanjima Paenka, nevjerojatnim brzinama se kreću svojevrsni leteći tanjuri koji prevaljuju ogromne razdaljine za kratko vrijeme, koje je nepojmljivo za nas. Paenk tvrdi da su dijelovi takvih tunela otkriveni u Ekvadoru, južnoj Australiji, SAD, na Novom Zelandu. On kaže da je na Novom Zelandu osobno razgovarao sa rudarom koji tvrdi da su tijekom kopanja podzemnih kopova u rudnicima na dva mjesta pronađeni dijelovi takvih tunela. Međutim, kaže on, sa višeg mjesta je odmah došlo naređenje da se oni odmah – zabetoniraju!
U više američkih časopisa 1977. pojavili su se tekstovi, popraćeni fotografijama snimljenih sa američkog satelita ‘ESSA-7’. One su, točno gdje se nalazi geografski Sjeverni pol, prikazivale tamnu mrlju, sličnu ogromnoj rupi, koja je, prema mišljenjima pojedinih znanstvenika, bila – ulaz u podzemni svijet! Gotovo identični satelitski snimci dobijeni su i 1981. godine. Poslije toga nigdje se nije pojavio nijedan sličan snimak, niti makar naznaka o teoriji o životu ispod površine Zemlje. Vođa Trećeg rajha Adolf Hitler, pored ostalih sumanutih ideja, bio je opsjednut teorijom da postoji podzemna civilizacija i da se ulaz u taj svijet nalazi na sjeveru Njemačke, na otoku Rugen u Baltičkom moru. Uz svesrdnu podršku svojih najodanijih suradnika Hermana Goeringa i Heinricha Himmlera travnja 1942. godine na taj otok je uputio ekspediciju, sastavljenu od najblistavijih naučnih umova Njemačke. Ekipu je predvodio profesor Heinz Fischer. Pretpostavke Hitlera i znanstvenih umova tadašnje nacističke Njemačke su se donekle razlikovale. Ali i ciljevi. Hitler je smatrao da su pojedini dijelovi Zemljinog podzemlja – šuplji, da je u njima moguć život i da su oni odavno postali životni prostor za visokorazvijene narode iz drevne prošlosti. On je taj prostor, kažu, video kao novo mjesto boravka njegove zamišljene arijevske rase, po razvijenosti slične drevnim stanovnicima podzemlja. Za svaki slučaj. Znanstvenici su, pak, bili daleko praktičniji. Usred Drugog svjetskog rata smatrali su da će, ukoliko u tim ‘šupljinama’, na nekoliko mjesta na planeti, na određenim geografskim dužinama i širinama postave najsavremeniju radarsku opremu, moći u svakom trenutku znati raspored snaga neprijatelja na površini cijele Zemlje!
Ishod ove ekspedicije nikada nije objavljen, ali su ostale priče koje spadaju u domenu legendi …
Svi narodi ovog svijeta u svojim predanjima spominju bića koja su naseljavala našu planetu milijunima godina prije nas. U pravilu, svi oni su bezgranično mudri, znanstveno napredni i kulturno izuzetno razvijeni. U većini legendi ova bića su bila primorana napustiti površinu Zemlje i pobjegnu u podzemlje zbog stravičnih katastrofa i tamo stvore sosptvenu, novu civilizaciju koja im je omogućila opstanak. Prema danas preovlađujućem mišljenju, ljudi ‘otjerani pod zemlju’, ne žele imati bilo kakav kontakt sa svojom rasom na površini, jer ih smatraju ‘nižom rasom i divljacima’. Postoje tvrđenja, ali i ipak nedovoljno potvrđena svjedočanstva, da ‘podzemni ljudi’, ponekad, ‘ukrasti’ ljudsku djecu s površine, vaspitavaju ih po svojim mjerilima i – šalju ‘gore’ – poboljšati ljudsku rasu.Ovakva djeca žive nevjerojatno dugo za naša uobičajena mjerila i služe samo jednom cilju – da postepeno na ljudsku rasu prenesu daleko naprednija znanja i mjerila. Što je, prema poznavateljima, proces koji traje stoljećima …
Znanstvenici kažu da je na našoj planeti u prošlosti bilo mnogo razdoblja koje mi nazivamo ledenim dobom, udara gigantskih meteorita, raznih drugih kataklizmi koje su sve zajedno mogle uništiti postojeće civilizacije. Pitanje je, na koje još nitko nema pravi odgovor, je li moguće da je neka civilizacija ipak uspjela preživjeti ‘smak svijeta’? U osnovi svih tvrdnji da postoji i paralelni, podzemni svijet je pretpostavka je da je nekada davno, možda i prije više milijuna godina, na Zemlji postojala visokorazvijena civilizacija. U jednom trenutku dogodila se neka od kataklizmi koja je izmijenila klimu. Da bi preživjeli, ti naši preci su imali samo dva izlaza da bi preživjeli: da potraže drugi planet, ili, ukoliko im to tehnološki razvoj nije omogućavao, da pobjegnu u podzemlje!
Pitanje na koje nema odgovora je: zašto se oni nikada nisu vratili na površinu Zemlje?
Znanstvenici imaju nekoliko objašnjenja zbog čega se ljudi koji su pobjegli u utrobu Zemlje nikada više nisu vratili na površinu. Prije svega, poslije dužeg boravka u podzemlju organizam je evoluirao i navikao se na manju gravitaciju koja tamo vlada. Također, odvikli su se od sunčeve svjetlosti jer umjetno osvjetljenje ne sadrži cijeli spektar onog prirodnog i izlaganje Suncu bi ih prosto – spržilo! Naši preci, tijekom boravka ispod površine tijekom više tisuća ili stotina tisuća godina, morali su se prilagoditi i novom načinu prehrane. U podzemlju nije moguće proizvoditi uobičajeno povrće i svu hranu biljnog podrijetla, te su morali potpuno prijeći na hranu životinjskog podrijetla što je, sigurno, izazvalo raznorazne genetske mutacije i promjene organizama. Čak iu izgledu.
Zato je vrlo moguće da su legende i predanja o ‘čudovištima’ istinite, jer su naši preci zaista susretali genetski modificirane ljude iz podzemlja. I, nemajući nikakvo drugo objašnjenje, pretvarali ih u monstrume, čudovišta, ale, bauke, drekavci i slične čudne spodobe …
Izvor tekstova: Treće Oko – obradio i prilagodio The Conoplja News