Rezultati istraživanja fenomena selektivne pažnje omogućavaju nam da shvatimo ‘sindrom prijema’, odnosno kako je čovjek sposoban da se koncentrira na jedan razgovor usred niza bučnih razgovora koji se vode u nekoj prostoriji. Tijekom eksperimenata dobrovoljci su promatrali simbol složen od manjih sličica i opisivali ili globalnu sliku ili njezine detalje.
Kada je trebalo da daju globalnu interpretaciju, kod dobrovoljaca se ‘uključivala’ područje mozga nazvana desni lingvalni girus (u zadnjem dijelu mozga). A kada je trebalo da obrate pažnju na detalje, uključivala se druga oblast, također u zadnjem dijelu mozga, ali s lijeve strane. To je primjer obrade informacije ‘odozgo prema dolje’, kada mozak prilagođava opažanje i tumačenje ranije opaženih informacija. Drugi primjer takvog utjecaja mozga na opažanje daje proučavanje opažanja nepotpunih slika ili objekata. Dobar primjer toga mogao se vidjeti u jednoj televizijskoj reklami koja je prikazivala pjegavog psa ‘Dalmatinca’ u čijoj su pozadini razbacane iste takve pjege. Da biste vidjeli psa, morate najprije ‘naučite ili saznate’ da se on nalazi u toj ‘nepotpunoj’ slici.
U ekspetimentima provedenim s takvim slikama dobrovoljci nisu uspijevali prepoznaju objekte koji su u njima ‘skriveni’. Onda su im prikazivali ‘potpune’ slike – psa, lica i banane – koji su bili skriveni u odgovarajućim pozadinama. Kada bi im ponovno pokazali ‘nepotpune’ slike – vrlo lako su na njima raspoznavali skrivene objekte. Praćenje aktivnosti mozga tijekom tih eksperimenata pokazalo je da su sve vrijeme bile aktivne području mozga u blizini sljepoočnica i iznad njih. Prva je ‘zadužena’ za prepoznavanje objekata i linkova, druga za pozornost i vizualne slike. Proučavanmja su otkrila i nešto novo – da sve te oblasti, po svemu sudeći, rade zajedno, i tako nam omogućuju da na naizgled besmislenoj slici, kada je drugi put vidimo, prepoznamo skrivenu sliku.