Kod Nijemca Lorenza Okena, jednog od velikih imena romantičarske Naturphilosophie, nalazimo istu temu u jednom radikalnijem obliku. Organizam je, piše on 1810. godine, ‘galvanize u homogenoj masi’. Odatle on izvlači sljedeći zaključak: ‘Jedna galvanizovana baterija, razložena na atome, mora oživjeti’. U razdoblju oko 1800. godine, bilo je već bezbroj amatera i profesionalaca koji su pokušavali otkriti fiziološka svojstva elektriciteta. Moglo bi se pomisliti da je iskopavanje leševa da bi se u njih pobola elektrode samo izmišljen detalj koji treba uplaši čitatelje. Međutim, to je vjeran opis stvarnih događaja!
Tako je, primjerice, profesor Aldini, Galvanijev nećak i učenik, prosinca 1802. godine u New Yorku, pred galskim princem, njujorškim vojvodom i još nekim eminentnim ličnostima, izveo sljedeći eksperiment: pomoću volt baterije stimulirao je glavu prethodno ubijenog bika. Njegove oči su se otvorile, uši i jezik počeli su se pomiču, nosnice su se raširile i zadrhtale, baš kao da je životinje ‘uzbuđena i da želi da napadne drugu životinju iste vrste’. Bik je bio stvorenje drugog reda, pa je 17.januara 1803. godine Aldini pokušao nešto mnogo značajnije: galvanizovao je leš ubojice Thomasa Njugejta koga su neposredno prije toga objesili. Leš je bio svjež, u doslovnom smislu riječi, jer su ga ostavili da jedan sat leži u zatvorskom dvorištu na vrlo niskoj temperaturi. Baterija je sadržavala 120 ploča od cinka i isto toliko bakrenih ploča. Bila je žicama prikačena za uši i usta kriminalca: ‘Vilica je počela drhtati, okolni mišići da se na užasan način grče, a lijevo oko se otvorilo.’ Ovaj opis dao je sam Aldini u dadatku za englesko izdanje svoje knjige koja je najprije objavljena na engleskom – Teorijski i eksperimentalni ogledi u galvanizmu (1802). Prema njegovim vlastitim riječima, to su bili neobični i zanimljivi ogledi. Većinu ih je obavio u Parizu, pred članovima instituta, ali je najuzbudljivije ostavio za Englesku.
U jednom od njih, postavio je elektrode u uši i debelo crijevo Thomasa Forstera. Mišićne kontrakcije bile su iznimno snažne čak iu zonama najudaljenijim od točki dodira sa žicama, tako snažne da su prisutni imali dojam da prisustvuju reanimaciji. Korak po korak, približavamo se Frankenštajnovim podvizima. Aldini je oduševljen i zaključuje da bi uspio uspostaviti vitalne funkcije da nekoliko okolnosti nije onemogućilo ovu operaciju. Godine 1804, Aldini dolazi do obećavajućih rezultata. Jedan ljudski leš uspravio se jednog dana kao da će zakoračiti.
Pokretanje mrvaca postaće rutinski posao. Ruke se podižu, šake udaraju po stolu na kojem mrtvac leži. Disanje se ponekad obnavlja, isključivo zahvaljujući elektricitetu. Dokle će se s ovim stići? Galvanizatori troše ogromne količine bivoljih glava i žabljih krakova, da ne govorimo o psima i ljudskim leševima. I biljke su dobile svoju dozu Galvin tekućine, ali je to bilo manje spektakularno. Ljudski leševi su u Pruskoj bili toliko traženi, da su vlasti 1804. godine službeno zabranile da se leševi kriminalaca kojima je odsječena glava koriste za potrebe galvanističke znanosti.
Mary Shelley je posebno razmišljala o filozofskoj i etičkoj strani ovih biotehnoloških istraživanja: stvarati ljudska bića umjetnim putem, bez žena, čemu to vodi? Njezin roman, međutim, pokreće i čisto znanstvena pitanja: je li moguće da elektrobiologija i fiziološka kemija omoguće stvaranje živih bića? Promatrano iz tog kuta, doktor Frankenstein djeluje kao preteča jer je, dvadeset godina poslije pojave romana, jedan znanstvenik pomoću struje stvorio male životinje i bio optužen da je novi Frankenstein. Mit koji je stvorila Mary Shelley postao je stvarnost. Barem se tako vjerovalo. Englez Andrew Cross, tvrdile su novine, stvorio je paučnjaci (pauci) pomoću volt baterije. Zar je trebalo sumnjati u to, s obzirom na sav optimizam koji su ispoljavali pobornici galvanizma?