Kabrera je objasnio Usčojine implikacije pričom da je veliki broj artefakata zaista kopiran, ali samo za prodaju turistima. Nema velike štete u pravljenju kopija – stav je s kojim bi se i mnogi muzeji rado složili. Sumnjičavci će istaknuti da je Kabrera priznao svoju ulogu u fabrikovanju kamenja tek kada je bio suočen s izjavom svog suučesnika – pa kako onda uopće razmatrati eventualnu istinitost njegovih drugih tvrdnji? Ostaje i pitanje nije li angažirao još koga da fabrikuje kamenje? Kabrera i dalje inzistira na autentičnosti svog kamenja i na priči da postoji još gomila autentičnog drevnog kamenja na tajnoj lokaciji čiji položaj znaju Usčoja i drugi. Tvrdi i da su mu pokazali pećinu prepunu skrivenog kamenja koje tu leži već milijunima godina. Špilja je otkrivena tek poslije strašnih poplava rijeke Ike kada je voda doslovno sprala priobalna područja. On i dalje ne želi otkriti identitet osobe koja ga je dovela do pećine, pa kako i tome nema nikakvih zapisa, fotografija niti mapa, ostaje nam jedino njegova riječ da skrivena pećina postoji. Kaže da se nada od sveg srca da je nitko neće ni pronaći. Privilegiju da je vide svojim očima Kabrera je uskratio i svom prijatelju Erich von Däniken. Odbio je i Stidov prijedlog da mu vežu oči, pa američki arheolog sada vjeruje da ta pećina nema.
Problem datiranja službenim metodama samo je začin ovoj misteriji. Rezultati svih testiranja su bili neubedljivi. Sam Kabrera je poslao kamenje na ispitivanje sveučilištima u Limi (Peru), Bonnu (Njemačka) i stručnjaku NASA Josephu Blumu. Profesor Frenken iz Bonna je potvrdio da je kamen zapravo andezit – ekstremno tvrda vulkanaska stijena pretežno od silicij dioksida i da oksidirana patina na površini kamenja ukazuje na značajnu starost!
Kabrera je 1967. godine zamolio svog prijatelja Erika Wolfa, inače inženjera rudarsta, organizirati analizu kamenja i objavi rezultate u knjizi. Kamen je zaista bio andezit, izglačan do glatkoće u drevnim rijekama. Volf piše: ‘Nisam pronašao nikakve nepravilnosti trenja na rubovima ili u rezovima. Gravure su urezane neposredno prije nego što je kamenje položeno u grobove ili na druga mjesta gdje je pronađeno ‘. Kabrera je na ovo još dodao i da ‘omotač prirodne oksidacije također prekriva i ureze gravura’. To sve bi ukazivalo da je kamenja zaista staro i drevno. Međutim, iako je Neil Stig iz prve ruke pregledao kamenje koje je usitinu bilo prekriveno patinom, on tvrdi da u urezima nije bilo patine, To nagovještava da su, iako je kamenje veoma staro, gravure nastale mnogo kasnije.