Spomenimo ovdje još jednu ‘psihičku praksu’, ali s puno opreza: egzorcizam. Postoje dvije vrste egzorcizama: egzorcizam mjesta, koje je zaposjednuto duhovima ili ima negativni psihološki pečat; i egzorcizam osobe zaposjednute stranim, parazitskim bićem neke vrste.
Egzorcizam mjesta potpuno je bezopasan, i njegov uspjeh ovisi od vještine i pouzdanosti osobe ili skupine koja ga provodi. Jedna vrsta egzorcizma je i ‘čišćenje’ kuće ili prostorije koja treba služiti kao hram. Mjesto može biti zaposjednuto na dva načina: ili se na njemu nalazi ‘duh’ neke osobe koja je umrla, ali, iz nekog razloga, nije uspjela prevaliti put preko postojećih razine, kako je to uobičajeno nakon fizičke smrti, ili u slučaju onoga što bi se moglo nazvati ‘astralna kopija’, naime preslikavanja traumatičnih događaja iz prošlosti, koji ostaju da lebde u zraku i bez prisustva nekog stvarnog bića, odnosno ‘duha’.
U prvom slučaju, ‘istjerivanje duha’ svodi se na otkrivanje njegovog problema i pomoć pri rješavanju tog problema. Egzorcista ispita sve date okolnosti, stupi u kontakt s duhom, i nakon rasprave, uvjeriti ga da napusti mjesto kome ne pripada.
U drugom slučaju preslikane situacije na astralnom planu, uloga egzorciste je jednostavna: osjetiti, očistiti i zaštititi. Za ovu vrstu egzorcizma potrebna je izvjesna vještina i senzitivnost, ali egzorcist nije izložen nikakvoj opasnosti.
Egzorcizam osoba, međutim, nipošto ne treba uzeti olako i ne smije mu se pristupati bez prethodnog ispitivanja i određenog poznavanja medicine i posebno psihijatrije. Najveći broj slučajeva ‘zaposjednutost’, u stvari su psihijatrijski slučajevi. Pokušati egzorcizam na osobi kojoj je potreban psihijatrijski tretman, bilo bi vrlo opasno, a ponekad i pogubno za samog pacijenta. Bio bi to pokušaj da se iz takve osobe istjera nešto što je samo dio njene bolesne ličnosti, a ne strano biće ili demon.
Po mnoge je duševne bolesnike pogubna bila najbolja namjera brojnih kršćanskih egzorcista, koji su vjerovali da istjeruju demone iz osobe kojoj je bio potreban psihijatrijski tretman, a ne mučenje i ispiranje mozga. Vještice ne bi smjele upasti u ovu zamku. Isto je i sa obrnutim slučajem. Malo je psihijatara ili psihoterapeuta koji bi prihvatili mogućnost zaposjednutost, i stoga se i njima, također u najboljoj namjeri, događa da primjenjuju pogrešan tretman. Postoji mogućnost da su neki od agresivnih mentalnih bolesnika u stvari bili zaposjednuti, dok su liječnici postavljali dijagnozu shizofrenije i zatvarali ih u bolnice, nemoćni da ih izliječe. Samo neka vještičja udruženja obučavaju svoje članove za egzorcizam, a većina ovu ulogu povjerava isključivo svojoj Visokoj Svećenici ili Visokom Svešteniku.
Što reći na kraju? Mnogi od vas još ne vjeruju u Vještice, ali stvarnost je nešto sasvim drugo. Ljudski um još ne može prihvatiti neke stvari koje su sastavni dio prirode, ali kad tad, morat ćemo razvijemo i te sposobnosti, radi osobne zaštite i osobnog usavršavanja.