Vodonoša u Indiji imao je 2 velika krčaga koje je nosio obješene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvijek donosio punu mjeru vode nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag donio bi samo polovicu. Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio mjeru i pol vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namjenjen. Jadni, napukli krčag sramio se svog nedostatka i osjećao se jadno doprinoseći samo polovicu onog što je trebao.
Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspjeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku:
– Stidim se sebe i htio bih se ispričati.
– Zašto, upita vodonoša, zašto se stidiš?
Krčag nastavi:
– Proteklih godina mogao sam donositi samo pola svog tereta jer je druga polovica iscurila kroz napuklinu putem do Gospodarom kuće. Zbog moje mane ti radiš više a ne dobivaš naknadu za svoj napor.
Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i suosjećajno reče:
– Kad se budemo vraćali želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijeće uz stazu.
Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cvijeće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja opet ga obuzme tuga i još jednom se izvini vodonoši za svoj neuspjeh.
Vodonoša mu reče:
– Da li si opazio da je cvijeće samo sa tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema? To je zato jer sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio sjemenke cvijeća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalijevao. Već dvije godine berem ovo divno cvijeće i njime ukrašavam gospodarev stol. Bez tebe ova ljepota nikada nebi krasila njegov stol.