Avetinjski autostoperi, duhovi nastradalih u prometnim nesrećama, prikaze koje iskaču pred vozila, samo su dio onoga što čeka noćne vozače. Ni poslovično hladni Englezi ne ostaju ravnodušni kada se nađu oči u oči sa utvarama od kojih se diže kosa na glavi …! Prikaze koje posjedaju drumove odvajkada zaokupljaju pažnju i raspaljuju maštu ljubitelja onostranog, a teško je utvrditi kada su priče, svaka jezivija od druge, počele da se šire – vjerojatno još u vrijeme prvih putovanja, dok su drevne putnike vrebale brojne opasnosti u nepoznatim predjelima.
Ali, zbog čega su storije o cestovnim utvarama danas toliko popularne, u doba modernih autocesta i napredne tehnologije, ostaje da utvrde psiholozi, sociolozi i drugi stručnjaci za ljudsko ponašanje.
Da li je u pitanju samo potreba čovjeka da kroz izmišljene susrete sa svijetom nestvarnog izaziva jezu i suženo stanje svijesti u kojem se osjeća i doživljava i ono čega nema, ili možda iza svega, svih psiholoških i racionalnih objašnjenja, postoji osnova da se povjeruje kako u tim pričama nečega ipak ima, i da su pojedini ljudi, vrlo često trezveni, psihički stabilni i nimalo skloni paranormalno, zaista bili svjedoci zbivanja i denomena koje znanost danas nije u stanju objasniti? U takvim slučajevima teško je sve odbaciti i pripisati imaginaciji, varkama čula, halucinacijama uslijed premora ili najjednostavije u namjeri da se okolina i javnost iz nekih razloga obmanu i da se privuče pozornost Stam i medija.
Sudionici sablasnih zbivanja ponekad čak i ne žele otkriti svoj identitet, pa je utoliko teže tvrditi da imaju želju za stjecanjem popularnosti. A s druge strane, ne treba zaboraviti da se mnogo puta preklapaju do u detalje iskazi i opisi osoba koje međusobno nikada nisu kontaktirale, niti su do tada čule za sličnu priču.
