Tijekom prošlog stoljeća, stotine ljudi je izgubilo život u mraku dubokih rudnika molibdena u Klajmaksu u Coloradu. Zbog toga je gotovo nemoguće utvrditi tko je duh koga rudari najčešće zovu ‘Bijela čizma’, zbog neobičnih čizama bijele boje u kojima se redovito pojavljuje. Čizme su toliko upadljive da se mogu vidjeti sa velike daljine. Priča se da je čovjek čiji se duh pojavljuje neoprezno sišao 40-tih godina u rudarsko okno do mjesta gdje se obavljalo miniranje i bukvalno ostao bez glave. Ovo je priča Bila Dankana, jenog od rudara Klajmaksa.
‘Kada sam prvi put ugledao Bijelu čizmu, stražario sam kraj mjesta gdje se postavljao eksploziv neposredno pred miniranje. Bio je to mali hodnik na najnižoj razini mina, vrlo daleko od ulaza. Priče koje sam slušao kažu da je Bijela čizma nastradao upravo tu negdje. Nakon gotovo tjedan dana bušenja i pripremanja rupe za eksploziv, bilo je neophodno postaviti stražara i spriječiti da bilo tko priđe ili prođe kraj tog mjesta. Znao sam da je do eksplozije ostalo još samo desetak minuta. Odjednom sam pred sobom u mraku ugledao svjetlost signalne svjetiljke. Izgledalo mi je da svjetlo dopire iz paralelnog tunela, udaljenog tridesetak metara. Netko je mahao svjetiljkom u krug, što je značilo ‘dođi ovamo’. U početku sam ignorirao taj signal uvjeren da će čovjek vjerojatno otići. Međutim, kako je vrijeme protjecalo, minutu po minutu, svjetlost mi se sve više približavala. Počeo sam dozivam, ali odgovora nije bilo. Onda sam svojom lampom dao signal koji je svakom rudaru značio ‘odlazi odatle’. Na kraju sam urlao upozorenja o predstojećoj eksploziji i vatri u tunelu uvjeren da me ne čuje zbog hučanja jakog vjetra koji je dopirao kroz otvore.
Kako se trenutak detonacije približavao, povjerovao sam da će čovjek s lampom stići do mene na vrijeme. Odjednom, svjetlost je nestala i meni je laknulo. Sekundu kasnije, svjetlost se pojavila ponovo, ali iza mene. Bilo mi je neshvatljivo kako je uspio proći, a da ga ne vidim. Bilo je nemoguće i jednostavno nisam znao kako da se ponašam. Svjetlost se sve više približavala mjestu gdje je bio postavljen eksploziv i sve više udaljavala od mene. na minutu prije eksplozije, potrčao sam ka svjetlu, urlajući da se skloni. U jednom trenutku mi se učinilo da se svjetlost udaljava držeči uvijek isto udaljenost od mene. Onda sam iznenada pred sobom ugledao lice rudara i povikao: ‘Jesi li ti lud, miči se!’ Tada sam se sjetio, i u posljednjoj sekundi se bacio na tlo. Užasna eksplozija i plamen osvijetlili su mrak hodnika. Bio sam neozlijeđen iako sam danima kasnije imao problema sa sluhom. Ali, jasno se sjećam te sekunde pred eksploziju. U trenutku kada sam se bacio na zemlju, na nekolikocentimetara od mene nalazile su se bijele čizme. I to je posljednje čega se sjećam. Probudio sam se dok su me kolege nosile ka ambulantnim kolima. Rekli su mi da sam bio jedino živo stvorenje u tom dijelu rudnika i ispričali mi priču o ‘Bijeloj čizmi’.