Vodenjak i njeno doba jedna su od glavnih astroloških, pa i ne tako astroloških, debata. Počevši od hipi pokreta 60-ih godina prošlog stoljeća i čuvene “Age of Aquarius” teme, pitamo se kada će ovo “zlatno doba” doći, da li je već tu, što će ga obilježiti, tako dalje. Po nekima, glavne simboličke crte su već prisutne, pa iako ima obećavajućih aspekata u vidu oslobođenja duha i slično, također možemo zabilježiti i neke negativne trendove.

To se posebno odnosi na činjenicu da su 20. vijek obilježila najveća stradanja u povijesti ljudskog roda (60 milijuna u Drugom svjetskom ratu, i još 40 milijuna za vrijeme Mao Ce Tunga), atomska bomba i najrazornija oružja ikad, ali isto tako i rapidni znanstveni i tehnološki napredak, čovjek je prvi put kročio u Svemir, pa su zaključci o tom novom dobu u najmanju ruku ambivalentni. Od posebnog je značaja paradigma koja će biti dominantna u ovom dobu, jer od nje ovisi kako će daljnja znanstvena postignuća biti upošljeno, što će u mnogome opredijeliti i glavne tokove. U toj potrazi, riješili smo da idemo tragom simboličkih prikaza, počevši od mitoloških, religijskih, ezoteričnih i naravno astroloških, kao ipak najrelevantnijih s obzirom da svi tokovi ljudske povijesti imaju svoj korijen i ishodište u njima.

Kako najdublja simbolička značenja o određenoj temi možemo dobiti iz relevantne mitološke građe, to ćemo se najprije pozabaviti mitom koji se vezuje za sazviježđe Vodenjaka. Ovo je tako jer su upravo u mit utkane sve simboličke niti koje tvore kasnije osnovne odlike onog što predstavljaju, pa bio to čovjek, narod, država ili pak cijelo jedno doba. To proizlazi iz svojevrsne dijalektičke veze Mitoš i etosa, u kom Etos (najprostije rečeno – etika) zapravo uprisutnjuje osnovnu simboliku mita na razinu primjenjivih, i još važnije usvojenih na razini kolektivne svijesti, društvenih pravila, iz kojeg proizlaze sve konkretnija načela i pravila koja tvore tako realnost. Možda najbliže ovaj koncept možemo promatrati u relaciji mita o Kosovu i srpski naroda, čija je kompletna etika i vjera zidana na tom mitu. Isto tako, mit o Vodenjaku nam sigurno nudi dovoljno simbolizma da rastumačimo njegov budući etos i tako doznamo ključne aspekte nastupajućeg doba.

Vodenjak se zasniva na mitu o Ganimedu. Ganimed je poznat kao klasična mitološka figura iz herojskog doba stare Grčke. Mit se prvo spominje kod Homera koji Ganimeda predstavlja kao jednog od trojice sinova Troja, legendarnog osnivača Troje. Zbog izuzetne ljepote, Ganimeda otimaju bogovi da bi bio peharnik Zeusu i uživao život besmrtnika. Kao što je uobičajeno kod grčkih mitova, razvili su se različiti oblici priče – nekolicina heroja se navode kao očevi Ganimeda, otmicu vrše bogovi ili pak sam Zeus, ili netko po njegovim naređenjima. Kada je otmičar Zeus, on se pojavljuje ili kao smrtnik, ili uzima oblik orla, ili naređuje orlu zgrabiti dječaka dok vodi svoja stada na planinu Idu. Svi su se bogovi radovali njegovom dolasku osim Here koja ga je prezirala. HERA se, naime, žalila da je time nanijeta uvreda i njoj i njenoj kćeri Hebi, koja je do tada usluživao bogove vinom; međutim, uspjelo joj je samo da naljuti Zeusa, koji je na to postavio Ganimedov lik među zvijezde kao Vodenjaka.

Neki mitografi tvrde da je to bio razlog zašto je u Trojanskom ratu Hera bila protiv Trojanaca. Ganimedov otac tugovao za svojim sinom. Sažalivši se, Zeus je poslao Hermesa s dva konja koji su bili toliko brzi da su i po vodi mogli trčati. Hermes je uvjerio Troja da mu je sin besmrtan i da je vinotoča bogovima te da se ne brine. Interesantno je promatrati i taj aspekt zaljubljenosti Zeusa u Ganimeda koji se u antičkim izvorima često navodi. Još u ranom razdoblju bog i dječak su smatrani arhetipskim ljubavnicima. Sofokle (peti vijek pne) piše o Ganimedu koji “razbuktava Zevsovu moć svojim bedrima”. Ovaj par je također služio u svrhu opravdavanja homoerotske tradicije. Otuda Teognis iz šestog stoljeća pne govori o Zeusu i Ganimedu kao primjeru radosti ljubavi s dječakom i završava jednu kratku poemu riječima: “I tako, Simonide, ne budi iznenađen što sam poklekao pred ljubavlju za divnim dječakom”.

Mit je bio inspirativan za pjesništvo i srećemo ga kod Ibikusa u šestom stoljeću, te kod Pindara i Euripida u petom stoljeću pne Kada je Ksenofon (četvrti vijek) prikazivao Sokrata kako osuđuje kopulaciju između muškaraca, smatrao je da je neophodno ukloniti svu privlačnost mita o Ganimedu tumačeći Ganimedovo ime (Ganimed je u grč. Složenica od prid. Ganos – sjajan i medea – muške genitalije ali i razboritost , lukavost. – prim. prired.) kao da se odnosi na nekog tko je “primamljivog rasuđivanja” a ne “primamljivog tijela” (odnosno genitalija), što bi bilo relevantnije tumačenje. Kao što vidimo, Mit o Ganimedu tumačen je na različite načine. Platon je smatrao da su mit izmislili Krećani, da bi opravdali ljubavne odnose s dječacima ili mladićima. Ksenofon je taj mit objašnjavao kao moralnu alegoriju koja označava superiornost duha u usporedbi s tijelom (već spomenuta etimološka osnova), što bi dokazivalo da intelektualna, a ne fizička preimućstva stječu naklonost bogova i osiguravaju besmrtnost. Renesansa tumači ovaj mit u povezanosti s neoplatonističke učenjem o furor divinus. Landin u svom komentaru na Danteov Purgatorio, izričito povlači granicu između neoplatoničarske i kršćanske interpretacije.

Platon kaže da njegova otmica predstavlja “otcjepljenje od tijela i pošto zaboravlja materijalne stvari, potpuno se usredotočuje na kontempliranje nebeskih tajni”. Ovu neoplatoničarsku interpretaciju prihvatili su skoro svi humanisti (Alcati-Emblema IV). U tom pogledu, meni je posebno zanimljiv simbol orla, pošto je Orao jedan od oblika zviježđa Škorpiona, iako najrjeđi. Kako je Škorpion znak okultne inicijacije, orao u letu – kralj ptica – predstavlja najviši i najduhovniji tip škorpije, u kom ona transcendira otrovnog zemaljskog insekta. Na ovu referencu ćemo se vratiti kasnije kad budemo govorili o astrološkom simbolizmu i tumačenjima istog. Constellation Vodenjak, koje se poistovjećuje s Ganimed, predstavljalo je najprije egipatskog boga koji je vladao nad izvorom Nila, i iz kondira sipao vodu a ne vino (Pindar: Fragmenat 110). Točnije, u pitanju je Oziris, simbolički bog Nila. Nil bi plavio u razdoblju kasnog srpnja i povezan je s Lavom, tijekom punog mjeseca u Vodenjaku. Tim činom je simbolisana Ozirisova nadmoć nad zemljom, koji potom biva ubijen i rastrgnut, da bi naposljetku ponovno uskrsnuo. Vodenjak predstavlja stoga vitalnu silu koja obnavlja i oplođuje svih stvari.

Što je to zapravo precesija ekvinocija, i koji su to principi na kojima ona počiva? Sunce svake godine potpuno obiđe oko zodijaka i vraća se u točku iz koje je krenulo – proljećna ekvinocij – i svake godine mu malo nedostaje da u predviđenom roku napravi kompletan krug na nebu. Kao rezultat toga, ono u zodijačkom krugu prelazi ekvator malo iza mjesta na kojem je bilo prošlo prethodne godine. Svaki zodijački znak sastoji se od trideset stupnjeva i, kako sunce gubi jedan stupanj svakih 72 godine, ono se vraća kroz cijelo jedno sazviježđe (ili znak) za približno 2160 godina (što i predstavlja jedno doba), a kroz cijeli zodijak za 25920 godina . To retrogradno kretanje se naziva precesija ekvinocija. To znači da u toku od oko 25920 godina, što čini jednu veliku Solarnu ili Platonsku godinu, svaki od dvanaest znakova zauzima poziciju na proljećnom ekvinociju gotovo 2160 godina, a onda mjesto prepušta prethodnom znaku.

Kod drevnih naroda sunce je uvijek simboliziralo oblik i prirodu zviježđa kroz koje je prolazilo na proljećni ekvinocij. Za posljednjih gotovo 2000 godina sunce je na proljećni ekvinocij ekvator prešlo u sazviježđe Virgo (dvije Ribe). Kroz sazviježđe Aries (Ovan) prošlo je 2160 godina ranije. Prije toga, proljećni ekvinocij je bio u znaku Taurus (Bik). Tijekom tih doba, ili era (Aeon), religijsko obožavanje poprima oblik odgovarajućeg nebeskog znaka – onoga za koji se kaže da sunce preuzima kao svoju osobnost, na isti način na koji duh preuzima tijelo.

U tom razdoblju je u drevnom Egiptu, Apis (bik) bio posvećen bogu Sunca, obožavanom kroz životinjski ekvivalent nebeskog znaka koji je, u vrijeme svog prelaska u sjevernu hemisferu, bio ispunjen njegovim prisustvom. To je značenje drevne izreke da je nebeski Bik “razbio jaje godine svojim rogovima”. Tada je dakle sunce preuzelo tijelo Apisa, a Bik je postao posvećen Ozirisu. U Starom Zavjetu nailazimo na referencu na smjenu doba, kada Mojsije po povratku sa Sinajske gore zatiče svoje sljedbenike kako slave Zlatno tele, koje potom uništava bacajući ga u vatru (koja i označava pročišćenje i preporod), da bi potom u Postanku 22:13 naišli sljedeće: “I Avram podigavši ​​oči svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u česti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu mjesto sina svojega. ”

Tijekom Doba Ovna, Jagnje je smatrano svetim i svećenici su nazivani pastiri. Ovce i koze su žrtvovane na oltarima, a žrtveni jarac je određen nositi grijehe Izraela. Za vrijeme Riba, ona je bila simbol božanstvenosti, a Bog Sunca nahranio je mnoštvo s dvije male ribe. Ne samo da je Isus često nazivan Ribar Ljudi, već, kao što piše John P. Landi: “Riječ Riba je kratica za čitav sljedeći naziv, Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj i Križ, ili kao što to kaže sv. Augustin: “Spojite početna slova pet grčkih riječi Ιησούς Χριστός Θεού Υιός Σωτήρ, dobit ćete ΙΧΘΥΣ, što znači Riba, riječ kroz koju se Krist mistički shvaća, jer on je bio u stanju živjeti u ponoru ove smrtnosti, kao u dubini vode, odnosno , bez grijeha “.

Aquarius se naziva znak Vodenjaka, ili čovjek s vrčem vode na ramenu koji se spominje u Novom zavjetu (Evanđelje po Luki 22:10; Evanđelje po Marku 14:13), kada apostoli trebaju pripremiti Tajnu Večeru, pa ih Isus upućuje da slijede čovjeka koji nosi krčag vode. Simboliziran je i kao “Lice Čovjeka” u Knjizi Otkrivenja, kao jedan od fiksnih znaka Zodijaka. Sa neke mistične točke gledišta, ovo se može promatrati i kao smjernica, jer apostoli su tradicionalno povezivani i sa 12 znakova, tzv. Kuća sunca, to se i ulazak u kuću u koju ih vodi čovjek s krčagom vode, može promatrati i kao referenca na ulazak u doba Vodenjaka, pogotovo ako se mitos o Kristu uzme kao simbolični prikaz cijelog doba Riba, odnosno kršćanstva. Ponekad je prikazan kao anđeoski lik, navodno androgin, koji ili lije vodu iz urne ili nosi posudu na svom ramenu. Među orijentalnim narodima koristi se samo posuda za vodu.

Prema svemu rečenom, Sunce će i sada uzeti oblik zodijačkog znaka u kojem se nalazi, tj. Vodenjaka, koja je ljudski znak, pa otuda i naglasak na humanizam a doba će usvojiti simboliku ovog zviježđa, kako u religijskim obožavanjem tako iu etici. Ezoterična filozofija je sljedeća čije uvide vrijedi razmotriti u ovom pogledu. Ovo iz razloga što su upravo različite Škole Misterija znale pravilno uvidjeti i uposliti te simboličke mitološke prikaze, nerijetko čak i same stvarajući pojedine mitove. Stoga bismo na ovom mjestu htjeli da se pozabavimo jednim ezoteričnim aspektom vremena koji se tiče Doba, ili Aeon, kao i njihovog smjenjivanja.

U zadnjih par vijekova, otkad je okultizam na Zapadu doživio renesansu i neke ideje počele otvorenije da se propagiraju – mnoge mistične i ezoterične tradicije su povremeno proglašavale nastupanje nekog Novog Doba, imenujući ga i opisujući drugačije, u odnosu jedna na drugu. Neki masonski autori su najavljivali Doba Vodenjaka, na temelju astro-teološkog nasljeđa; Teozofi su govorili o dobima sedam ljudskih rasa, oslanjajući se na hinduističku tradiciju o sedam doba, proglašavajući da trenutno živimo u dobu pete Arijevske rase; Spomenuta hinduistička tradicija govori da živimo u dobu Kali-Juge; Red Devet uglova, iako ima malo drugačiji koncept od teozoskog prepoznaje također sedam doba u razvoju ljudske vrste, ali proglašava ovo trenutno doba – Dobom Krvave Majke; Crowley i Telemitima vjeruju da se mi nalazimo u Dobu Horusa – djeteta, nakon prethodnih doba Ozirisa-oca i Isis – majke; Anton Szandor LaVey i njemu slični proglašavaju Doba Sotone, i tako dalje.

Na prvi pogled, proučavajući sva ova učenja o dobima, ovih različitih tradicija, netko bi možda pomislio da tu mora postojati kontradiktornost i da sva ta doba nisu međusobno kompatibilna u potpunosti. Ne treba posebno napominjati da se svi sljedbenici gore nabrojanih tradicija isključivo slijepo drže naslijeđenih dogmi uglavnom poričući one ostale. Mi stvari vidimo malo drugačije. Mi ne vidimo kontradiktornost niti istinski sukob među svima njima, već smatramo da svi oni govore samo o različitim aspektima jednog istog vremena i nastupajućeg Novog Doba.

Primjerice, već se osjeća nadolazak onoga što treba predstavljati “Doba Vodenjaka” – rapidan i izuzetan duhovni i tehnološki napredak, kao i naglo raskidanje s tradicijom, vrijednostima i religijama nastalim u “dobu Ribe”; Sva ova postignuća su dominantno iznijeli predstavnici Arijevske Rase, ako se opomenemo teozofske klasifikacije; Licemjerje, nepravda i bezumlje također vladaju, s druge strane, kako je to i opisano u hinduističkim predstavama Kali-Juge, zajedno s pojavom devocijskih i samilosnih religijskih formi, otklonjenih od tradicionalnog i ograničavajućeg ritualizma, kako na istoku tako i na zapadu; Evidentan je i porast dominacije ženskog principa i ženskog utjecaja u društvu, ali ne onog majčinskog i brižnog ženskog načela iz pećinskog doba, već upravo onakvog kakvim ga Red Devet uglovima predstavlja kroz arhetip Krvave Majke, a koji se manifestira kao sudac i dželat dosadašnjeg patrijarhalnog sustava .

Opet, i Crowley je u pravu kada govori o dobu Djeteta-Horusa, u kojem će, kako je sam opisao, biti evidentna sveopća zbunjenost, inkoherentnost, porast sloboda, biseksualnosti, homoseksualnosti i nastupanje najbezumnijih i najkrvavijih ratnih sukoba. Naravno, i LaVey je precizno proklamirao doba Sotone, budući da je sotonizam kao takav sve više prihvaćen kao sasvim legitimna religija, da je Sotona javno obožavan i da su sve one stvari koje su nekada bile “grijeh” i “đavolja posla” sve više prihvaćene kao standard i nešto normalno. Dakle, ezoterično, mi sve ove predstave Novog Doba vidimo samo kao različite aspekte tog i takvog Doba, koji nadopunjavaju jedan drugog.

U drugom dijelu ove potrage, potražit odgovore u čisto astrološkom simbolizmu koji će nam dati dodatne uvide o aspektima ovog nastupajućeg novog doba.