U lazis kratke noge, kaže stara poslovica, mnogo starija od detektora laži koji danas s toliko uspjeha otkriva pravo stanje stvari. Pomoću ove strojevi kriminalni inspektori mogu u 90% slučajeva otkriti kad optuženi govori istinu, a kad laže. Kažu da je i mnoge nevine poslao u zatvor i mnogim političarima uništio karijeru. Možda zato što nisu umjeli da ga prevare !?

Kako je nastala ova sprava poligraf ili višekanalni pokazivač, kako je neki stručnjaci zovu. Dvadesetih godina XX stoljeća jedan američki policajac konstruirao je kutiju sa zelenom i crvenom žaruljom. Kad bi ispitivao osumnjičenog, pojavljivala bi se crvena svjetlost što bi značilo ‘laž’ ili zelena za ‘istinu’. Međutim, konstrukcija aparata bila je superprosta. Naime, policajac je sam pritiskao tipke ispod pisaćeg stola! Začudo, računajući da će živci okrivljenika popustiti, obično je stizao do istine.
Prvi pravi detektor laži konstruirao jedan drugi policajac, Leonard Kiler iz Chicaga koji je upotrijebio tri medicinske naprave:

■ kardiograf – registar pulsa i krvnog tlaka
■ Pneumograf – pokazivač udisaja i izdisaja zraka
■ galvanometar – kontrolor znojenja kože

Ujedninjeni, ovi instrumenti činili su detektor laži koji je iscrtavanjem tri različite linije otkrivao promjene u organizmu dok optuženi odgovara na pitanja. Naravno, danas su ovo samo osnovni dijelovi detektora laži. Dodati su novi instrumenti na bazi rengena, mjerenja topline, promjene glasa, a još se primjenjuju i elektroencefalogram, elektromiograma, a i elektro-foto otisak. Prvi registrira promjene u mozgu, drugi treptaje oka a treći promjene krvotoka u vrhovima prstiju.
Čovjek je programiran da govori istinu i kad slaže, ulazi u sitaciju stresa, javljaju se promjene u organizmu koje on voljom ne može kontrolirati. Između ostalog, skače mu krvni tlak, ubrzava se puls i disanje, pojačava znojenje. Princip njegovog rada temelji se na činjenici da svaka osoba kad izgovori laž emitira jasne fiziološke signale koje on može zabilježi. Jer, smi smo mi pomalo kao Pinokio, kome je rastao nos uvijek kad bi izgovorio neku laž. Na žalost policije, dugotrajnim treningom pojedine od ovih pojava mogu se spriječiti, ali, srećom, ne sve zajedno i odjednom. Zato i postoje najmanje tri grafikona.
U preko devedeset posto slučajeva detektor otkriva laž. Kod ostalih, a uzorak je bio 35 tisuća pitanja, ne može se ustanoviti da li je odgovor lažan ili istinit. Postoje ljudi koji se vrlo lako uzbude. Kod njih se dobiva lažna slika. Sjetimo se samo učenika pred ispit, glumca pred nastup, kod njih je poremećen puls, disanje i pritisak. Samo mirna osoba dobar je partner stručnjaku uz detektor, bez obzira što možda mislimo da je istrenirala laž.
Zbog onih kojima klasičan detektor ne može ništa pojavila se potreba za nekim skrivenim detektorom: signalizacija na daljinu za videokameru, mjerač temperature i slično. Ove komplicirane dodatne ‘špijunke’ pokazale su se korisnijim od detektora laži.
Krajem 80-tih godna XX stoljeća počele su ga koriste i tajne službe CIA, FBI i NSA (Agencija za nacionalnu sigurnost), za provjeru poštenja i pouzdanosti službenika američke državne administracije. I sam tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan bio je oduševljen tom idejom, tako da je studenog 1985. godine odobrio uporabu poligrafa u svim federalnim biroima SAD.
Danas bez poligrafske provjere na možete se ni zaposlite u sličnim institucijama, ai većina poduzeća se prilikom prijema novih radnika, također koriste poligrafom. Da ne govorimo o raznim rijalitijima u kojima sudionici trebaju na detektoru laži odgovaraju na najprovokativnija pitanja. To je i razlog da se o aparatu koji otkriva laž u posljednje vrijeme naveliko priča.

Podaci dobiveni preko instrumenata pretvaraju se u električne impulse. Prateći trag inpulsa operater je u stanju primijeti određene promjene, odnosno, utvrditi da li ispitanik govori istinu ili laž. Logika koja stoji u osnovi ovih operacija je vrlo jednostavna. Na primjer, ako aparat bilježi pojačano znojenje to znači da je osoba uzbuđena i uznemirena, iz čega proizlazi i logičan zaključak da je izgovorena laž. Specijalizirani operateri u svom radu koriste ove tehnike.
Metoda R / I (važno-nevažno) temelji se na načelu da svaki čovjek spreman laže doživljava snažnu fizioločku reakciju kad mu se postavi pitanje vezano za prijestup koji je zaista učinio.
Druga metoda podrazumijeva takozvana kontrolna pitanja. Drugim riječima, uz uobičajena pitanja postavljaju se i neka druga, formulirana tako da mogu izazvati jaku reakciju čak i kod osoba koje su potpuno nedužne. Na primjer, pitanje: ‘Jesi li se bavio krađom prije dvadesete godine?’ Pritom, osoba koju ispituju ne zna koja su od ovih pitanja važna a koja nevažna.
Treći metod nazivaju ‘skrivena provjera podataka’. Cilj je da se utvrde detalji koje može znati samo počinitelj prekršaja. Na primjer, pitanje: ‘Da li je ukradeni telefon bio crvene, zelene ili bijele boje?’
Oni koji podržavaju upotrebu poligrafa tvrde da je njegova preciznost maksimalna, čak 95 posto. Činjenica je, međutim, da istraživanja opovrgavaju ove podatke. Utvrđeno je da aparat postiže preciznost od samo 75 posto kad je u pitanju otkrivanje lažova. I da je još manje poudano u slučajevima kada treba utvrditi nečija nevinost, jer se tu ova brojka kreće oko 51 posto. Bar u ovom drugom slučaju koji daleko više zabrinjava, s obzirom na posljedice, upotreba poligrafa, kažu, graniči sa srećom. Biro za provjeru tehnološke valjanosti, koji u Amrici nazivaju OTA a predstavlja organ Kongresa, potvrdio je ove podatke. Zato i nije čudo što se Amerikanci pitaju treba li nastaviti s uporabom poligrafa.
Detektor laži mora biti instrument istrage, a ne da se uz nejgovu pomoć odlučuje o sudbini neke osobe. Taj aparat, u stvari, ne otkriva laž, već registrira znakove uznemirenosti kao poznatu reakciju na strah. Ili, možda, nešto drugo. Recimo, pokušaj da se aparat prevari.