Pošto je 90 posto čovječanstva dešnjake, dok se ostali primati ili podjednako služe i lijevim i desnim ektremiteta ili su ravnomjerno dešnjaci, odnosno ljevoruki, može se reći da je biti dešnjak oznaka naše vrste. Utjecaj gena je, dakle, neporeciv. Čini se, međutim, malo vjerojatnim da ćemo jednog dana uspjeti da utvrdimo da li sklonost lijevoj ruci treba vezati prije za posebnu genetsku konfiguraciju nego za oponašanje roditelja i rođaka. Ma kako bilo, ta sklonost je nasljedna: manje od 10 posto djece od majke i oca dešnjaka su ljevoruki, dok više od 35 posto djece od roditelja ljevaka i sami su ljevoruki. Osobina koja se tako prenosi, čak i kad nije isključivo genetska, u stanju je kroz generacije evoluira zbog promjena okoline. Sa evolutivnog stanovišta, neutralno svojstvo koje ne pruža nikakvu prednost niti interferira glede prilagodbe, ne podliježe selekciji. Ukoliko bi takav slučaj bio s naglašenom sklonošću jednoj ili drugoj ruci, postotak ljevaka i dešnjaka morao bi varirati od jedne do druge skupine, kao kod drugih neutralnih osobenosti, kakav je primjerice slučaj s krvnim grupama. Na slici lijevo – Trgovina za ljevake.
Kada bi, dakle, ljevorukost značila prednost, ona bi bila generalizirana. I obratno, potpuno bi isčezla, ako bi predstavljala hendikep. Pitanje je, znači, zašto se održava, a da se pri tome ne nameće.
Baveći se izučavanjem ljevorukosti kod stanovništva, neki znatiželjni znanstvenici istraživali su djelovanje godina na tu osobenost. IZNENAĐENJE: postotak ljevaka s godinama opada na spektakularan način i to od 16% u desetim godinama do 0 posto u osamdesetim, sudeći po nekim istraživanjima. Najpouzdanija od tih anketa odnosi se na više od milijun osoba i daje varijaciju od 16% u desetim do 4% u osamdesetim godinama.
Znači li to da ljudi stareći mijenjaju pretpostavljenu ruku? Društvena prisila je snažna: sva oruđa postavljena su za dešnjake, maltretirani ljevoruki daju do znanja da je promjena moguća. No, ta promjena plod je intenzivnog učenja, prije svega u ranim godinama. Opredjeljenje za desnu, odnosno lijevu ruku, ispoljava se prvih godina života i skoro je nemoguće to izmijeniti kod djeteta nakon devete ili desete godine. S druge strane, slobodniji odnos u odabiranju ruke pri pisanju, posljednjih dvadeset godina, nije osjetnije izmijenilo odnos dešnjaka i ljevaka među stanovništvom.
Ako društveni pritisak ne objašnjava skoro potpuno iščezavanje ljevaka među osobama, to bi značilo da, u prosjeku, ljevoruki mogu nadati lošijem životu od dešnjaka. U stvari, izgleda da ljevoruki u životu ide dosta loše. Brojne ankete otkrivaju da su, u odnosu na dešnjake, ljevoruki najčešće manji, kasnije ulaze u pubertet, trpe razne nelagodnosti u razvoju, češće ih pogađaju neka oboljenja, Secco su alkoholičari ili shizofreničari, a primijećeno je da među ljevoruki ima više mucavaca.