Proročanskih elemenata ima i njegova čuvena ‘Beseda o bezbožnoj Europi’, čije su opomene i danas aktualne, pa i kad je riječ o srpskim narodu. Evo nekoliko indikativnih odlomaka:
‘To se dogodilo prije dvije i pol tisuće godina u dalekoj zemlji Vavilonskoj. Ali to se ponovilo i jučer, i to se događa i danas usred Europe, usred Europe krštene, žalosti naša! Posilili se ljudi. Pogordio se zbog djela ruku svojih, zbog svojih gradova, cesta, željeznica, parobroda, parnih plugova, električnih strojeva, podzemnih i podvodnih i zračnih strojeva, pogordio se veoma. I uzdigli sebe izbad Boga Svevišnjega, i počeli obožavati sami sebe i svoju kultute, djela ruku svojih. Aj, braćo, novi Navukodonosori digli nas iznad prijestolja Božjeg, novi Babilonci opijeni smrdljivim mirisom novog Babilona. I Bog im uze pamet. I poludješe. I podijeliše se. I udariše jedni na druge. I proliše krv bez mjere i počiniše bezakonja bez broja. I baca ih Svevišnji u prašumski mrak među skotove, jer ispovijedahu da nisu od Boga svevišnjega, nego rod skotovski, zvjerski i majmunksi. I evo sada se hrane hranom zverskom, pasu travu i nokti im rastu kao u zverinja iu ptica. Doklem Gospode? Dokle se ne ponize i ne priznaju kao car Nabukodonozor da Svevišnji vlada carstvom ljudskim …
Braćo moja, novi Babilonci bili su zaludeli i nas Srbe i od Krista odvojili. Zato sada idemo s povezanom glavom i privijenu ranama. Pitanje je za nas od životne važnosti: hoćemo li i dalje sa Babilonom ili Kristom? Hoćemo li sa kulturom ili s Bogom i dušom? Birajmo, ali pazimo da ne izaberemo jučerašnje … Evropejsi Hrsita ne mole, nego ga gone. Gone ga svim načinima: i preko škole i preko tiska, i preko politike, i preko filma, i preko znanstvenih gatara i preko kulturnih nadutosti svojih. Gone ga i mislima, i riječima, i djelima, i pojedinačno, i skupno, i svi skupa.
Kada je onako bilo sa Gadara, koja je po gluposti molila Krista da ide iz nje, kako li će biti Europi koja Ga ne moli, nego Ga po zlobi tjera od sebe? Kako će joj biti? Europa, koja je odustala od Krista i povratila se svome prastarom mračnom, glupom i smradnom paganizmu? I to je odgovoreno posredno u evanđelju. Biće Europi ono što je bilo Kafarnaumu, gradu vrlo kulturnom, bogatom, uređenom, veselom i oholom na obali jezera Galilejskog. Krist mu zapečati sudbu ovim riječima: I ti, Kapernaume, koji si se do nebesa podigao, do pakla ćeš propasti, jer da su u Sodomu bila čudesa što su u tebi bila, ostao bi do današnjeg dana. Ali vam kažem da će zemlji sodomskoj lakše biti u dan Strašnog Suda nego tebi. (Mat. 11,23)
Aj, braćo, da su u Indiji i Kitajima bila ona čudesa koja su bila u Europi kroz dvije tisuće godina, čudesa bez mjere i broja, davno bi se ova dva velika mravinjaka ljudska – polovica cijelog čovječanstva – okajala u prahu i pepelu i zavoljela Krista i poklonila se hristu. Ja ne strahujem za sudbu Indije i Kitaja. Ja strahujem za sudbu Europe. Propašće kao Kafarnaum. I tamo gdje su njene ponosite kule, biće mravinjaci. I gdje su njezini bulevari, biće trnjci i zmijarnici. I tamo gdje je sada sramno klikanje protiv Krista biće bukanje buljina i vrisak šakala …
Da je Europa ostala kršćanska, ona bi se hvalila Kristom, a ne kulturom. I veliki narodi Azije i Afrike, iako nekršteni, no duhovno nastrojeni, to bi razumjeli i cijenili. Jer, i ti narodi hvale se svojom vjerom, svojim božanstvima, svojim vjerskim knjigama: neko Kuranom, neko Vedama ili drugim. Ne hvale se oni, dakle, djelima ruku svojih, svojom kulturom, nego nečim što smatraju višim od sebe, upravo najvišim na svijetu. Samo se europski nerodi ne hvale ni Kristom, ni Kristovim Evanđeljem, nego se hvale svojim opasnim strojevima i jeftinim tvornicama – kultute svojom. Posljedica toga europskog samohvalisanja nametljivom kulturom, jesto to što su svi nekršćanski narodi omrzli Krista i kršćanstvo. Omrznuvši ono što je malo, omrzli su i ono što je najveće. No, avaj, Europu to i ne boli. Ona je prije sviju obrzla i odbacila svoga Boga … Nisu zato krivi europski narodi, krivi su duhovni vođi narodni. Nije krivo stado, krivi su pastiri …