Mediji svakodnevno izvještavaju o nasilničkim incidentima kod nas iu svijetu. Suočavamo se s porastom ispoljene agresije i, istovremeno, s potrebom da se sustavno sagledaju čimbenici koji pokreću takve načine nedruštvenog ponašanja.

Postavlja se pitanje zašto se neki ljudi ponašaju agresivno, a neki drugi ne?

Kako definirati agresiju?

Čuveni socijalni psiholog, Leonard Berkowitz, poznat po proučavanju agresivnog ponašanja kod ljudi istakao je da je glavni problem u definiranju agresije to što većina jezika ovaj termin koristi za označavanje različitih vrsta ponašanja. Kada ljudi kažu za nekoga da je agresivan to može značiti da povređuje druge ljude ili da se ponaša neprijateljski, ili da silom pokušava dobiti ono što je naumio ili pak da energično brani svoja uvjerenja.

Međutim, da li je opravdano da se termin agresija koristi za sva spomenuta ponašanja?

Socijalni psiholozi su suglasni da koncept agresije sadrži dvije komponente, namjeru da se netko povrijedi i stvarno nanošenje ozljede drugoj osobi. Dakle, agresija bi bio bilo koji oblik ponašanja koji za cilj ima nanošenje štete ili ozljede drugom ljudskom biću. Važno je naglasiti da je ovako sagledana agresija samo oblik ponašanja i da se ne izjednačava s ljutnjom i bijesom kao negativnim emocijama ili pak rasnim i etičkim predrasudama, koji kao takvi svakako utječu na agresiju.

Sama agresija nije osjećanje, ali može biti način iskazivanja osjećaja, frustracije i općenito negativnih osjećanja, naročito kod djece.

Postoje različite vrste agresivnog ponašanja, fizička agresija naspram verbalne, izravna naspram neizravne, instrumentalna naspram emocionalne, ofenzivna naspram defanzivne i tako dalje. Dakle, agresivno ponašanje može imati različito porijeklo, prirodu i manifestacije, i samim tim različita objašnjenja.

Agresija, korak prema čemu?

Sa etimološkog stanovišta riječ agresija vodi porijeklo od latinskih riječi ad – ka i stupnja – korak, što bi označavalo korak ka nečemu, au širem smislu ona je aktivnost koja je usmjerena ka postizanju određenog cilja. Samim tim primarno određenje agresije nema svoje negativno značenje, kao što je to uobičajeno u svakodnevnom govoru.

Agresivno je, dakle, i dijete koje traži hranu, sok ili pokušava ostvariti neki svoj zahtjev, ali i kriminalac, koji fizički maltretira ili ugrožava druge osobe, pljačka ili na drugi način narušava integritet drugih osoba, predmeta ili imovine.

Međutim, razvoj pojma agresivnosti donio je agresiji predznak društveno negativne, nepristojne ili neprimjerene, pa i nedozvoljene aktivnosti, i kao takav se udomaćio u svakodnevnoj uporabi. I pored toga nema jedinstvenih stavova o tome što je to agresija ili agresivnost, a pristupi njihovom određenju uglavnom odražavaju manji ili veći značaj različitih čimbenika, kojima autori pridaju značaj u tumačenju agresivnosti.

Tako, neki agresiju određuju kao “ugrađenu unutarnju napetost koja traži olakšanje i koja će naći izražaj bez obzira na znak u vanjskoj sredini”, odnosno impuls koji ima kvalitetu instinkta, koji Freud označava instinktom smrti.

Drugi smatraju da je agresivnost vrsta reakcije ili ponašanja, koja nastaje uslijed djelovanja štetnog podražaja ili drugog vanjskog podražaja, čime agresiju ne dovode u vezu s unutarnjim, već vanjskim čimbenicima. Sljedeći smatraju da je agresija bilo koja manifestacija volje za moći i dominacijom, što agresiji daje širu socijalnu, pa i klasnu dimenziju.

Osnovni oblici manifestacije agresije

– agresija koja se izražava samo u mislima i unutarnjim zbivanjima čovjeka (on je razdražen i sklon napadu na okoliš, ali kontrolira i uzdržava agresivne poticaje);

– verbalna agresija, koja se manifestira kroz grdnju, uvrede, poruge ili na drugi način;

– agresija usmjerena na premete u kojoj se jasno prepoznaje manifestirana sklonost i želja za destruktivnim ponašanjem;

– agresija prema drugim osobama, u smislu njihovog ozljeđivanja.

Osim pojma agresije, u čestoj upotrebi je i pojam agresivnost. Agresija ovisi od trenutka, dok je agresivnost crta i karakteristika ličnosti.

Zašto se ljudi ponašaju agresivno?

Najveći broj objašnjenja o porijeklu agresivnog ponašanja može se svrstati u četiri skupine:

– shvaćanja koja naglašavaju urođenu, nagonsku temelju agresivnosti

– shvaćanja koja povezuju frustraciju i agresiju

– shvaćanja koja ukazuju na važnu ulogu kognitivnih i emocionalnih procesa u oblikovanju agresivnosti

– shvaćanja koja naglašavaju utjecaj sredine u kojoj netko živ

Da li se agresija uči?

Mnogi psiholozi smatraju da se agresija uči, ali iu ovom slučaju treba imati u vidu društvo, sredinu u kojoj netko živi, ​​ali i njega kao osobu, individuu. Da bi smo razumjeli nečiju agresiju treba da imamo u vidu kako ju je osoba stekla, ali i što ju je na to potaknulo.

Da bi osoba bila agresivna ona mora naučiti, primjerice, kako se rukuje oružjem ili kako riječima i pokretima tijela povrijediti nekoga. Ljudi s tim znanjem nisu rođeni, dakle, moraju naučiti da se ponašaju agresivno.

& Nbsp;

Agresija se uči i promatranjem drugih. Sredina obično kažnjava kada se netko ponaša agresivno, ali se može desiti da ga ona i promovira (ekstremni primjer su ratni uvjeti). Dakle, agresija ovisi od nagrade ili kazne koja poslije nje slijedi.

Drugi način učenja agresije je i iskustvo koje osoba ima. Ako ona opazi da u nekim situacijama agresivno ponašanje drugih biva nagrađeno, logično je pomisliti da će ona probati da se ponaša na sličan način. I obrnuto, ako promatrač vidi da se agresija kažnjava, vjerojatno će se truditi da kontrolira ili eliminira vlastitu agresiju.

Treći način regulacije agresivnosti proizlazi iz nagrade i kazne koju osoba sama sebi dodjeljuje. Agresivne osobe su nerijetko veoma ponosne na to što su nekoga povrijedile. Osjećaju se zadovoljno i visoko uzdižu sebe i svoje sposobnosti, što djeluje poticajno. Sa druge strane osobe koje su se ponašale agresivno, mogu osjećati grižnju savjesti i krivnju, što ukazuje na to da su one usvojile društveno poželjan sustav vrijednosti.

Ovakav način promatranja agresije djeluje optimistično glede njezine kontrole i suzbijanja, ali treba imati u vidu i unutarnje karakteristike čovjeka koje ga na agresiju potiču kao i vanjske situacije, frustracije koje su, također, bitan faktor.

kroćenje agresije

Uz pomoć samokontrole smo u stanju u stresnim situacijama sačuvamo hladnu glavu, prizovemo našu racionalnu stranu u pomoć i umirimo osjećanja, kada je to potrebno.

Dobra samokontrola nam pomaže da su naše aktivnosti uvijek usmjerene određenom namjerom, ciljem, svrhom. Ona nam pomaže da u određenim situacijama budemo odmjereni i promišljeni, a ne impulzivni i brzopleti.

Zahvaljujući njoj možemo sebi priuštiti da prije nego što nešto kažemo ili učinimo prethodno razmislimo o svojim riječima ili postupcima. Druga strana medalje bi bila kada odreagujemo bez razmišljanja, a onda poslije obično žalimo zbog svojih riječi ili postupaka, i stalno se borimo s osjećajem gorčine. Dakle, samokontrola nam pomaže da upravljamo našim emocijama na pravi način, da one budu točno odabrane. Time utječemo na svoje osjećaje i na njihovo izražavanje.

Impulsivna reakcija je destruktivna i nije rezultat prethodnog promišljanja. To ne znači da ljudi ne trebaju naučiti da eliminiraju ili, bar, kontroliraju svoje impulzivne agresivne reakcije na provokaciju, pokušavajući ih zamjene ne agresivnim i prikladnim.

agresivni ljudi

Kod ljudi s izraženom agresijom postoji prenagljeno rasuđivanje kao dokaz perceptivne predrasude. Oni reagiraju na temelju pretpostavke o prijetnji ili neprijateljstvu, a ako naslute prijetnju, skoro i da ne obraćaju pažnju na ono što se zaista događa, i skaču u akciju.

Čovjek pretpostavlja da je u pitanju loša namjera, prije nego možda omaška, i njegova reakcija je automatski neprijateljska. Uz pogrešnu percepciju neprijateljskog čina ide i automatska agresija, umjesto razgovora i razrješenja situacije on upada u svađu, vikanje, optuživanje, pa i udarce.

Ovakvi ljudi su emocionalno osjetljivi, pošto im malo treba da se razljute, i češće su ljuti i zbog nevažnih stvari. Kada su uznemireni ne mogu jasno rasuđuju, pa i dobronamjerno vide kao neprijateljsko i vraćaju se staroj navici – uzvraćanje udarca.

Ovakve osobe vrlo često opravdavaju svoje postupke rečenicama tipa – u redu je napasti nekog fizički ili verbalno, ako si zaista ljut; ako ne napadneš i povučeš se, svi će misliti da si kukavica.

Spolne razlike u agresivnosti

Razlike se primjećuju već u drugoj godini života (dječaci su labilniji, slabije se koncentriraju i češće iskazuju ljutnju), a sa daljnjim razvojem, kad djeca više stupaju u interakciju s vršnjacima, postaju sve veće. Dječaci izražavaju više ponašanja koja uključuju silu.

Kroz brojna istraživanja proveravane su spolne razlike u agresivnosti djece od tri do šest godina. Utvrđeno je da dječaci izražavaju puno veću verbalnu i fizičku agresivnost. Ta razlika može se primijetiti promatranjem sportskih aktivnosti, odlazak na utakmice, koje nisu samo vid zabave već se njima dobivaju i popratna socijalna obilježja, agresivnost.

Jedno od stajališta je da su dva pola zapravo ista po agresivnoj motivaciji, ali da se djevojčice uče da se plaše otvorenog pokazivanja svojih agresivnih tendencija, pokazujući ih prije u blažoj formi. Muškarci su, iz bioloških razloga, u većem stanju čekanja učiti i pokazuju agresivno ponašanje, što je bazirano djelomično na argumentu koji se tiče relacije između razine spolnih hormona i agresivnosti.

Dokazi o većoj agresivnosti muškaraca su nedvosmisleni. Spolne razlike u agresiji su dobivene u svim promatranim kulturama. Dječaci su agresivniji i fizički i verbalno. Oni pokazuju i blaže forme agresije (ruganje, agresivne fantazije), kao i izravnije, češće nego djevojčice. Spolne razlike se pronalaze već na uzrastu od 2 ili 2,5 godine. Agresivnost opada s godinama kod oba spola, ali spolne razlike ostaju. Primarne žrtve muške agresije su drugi muškarci.

Dominacija je očito važnija unutar skupina dječaka nego unutar grupa djevojčica. Dječaci čine više pokušaja dominirati jedan u odnosu na drugog (i uspješnih i neuspješnih) nego djevojčice. Oni, također, češće pokušavaju dominirati iu odnosu na odrasle. U djetinjstvu agresivnost dječaka ima velikog utjecaja na njegovu moć da dominira. U adolescenciji i odrasloj dobi, agresivnost je sve manje sredstvo dominacije ili vodstva. Moć da se utječe na druge ovisi više od kompetencija i uzajamnih privrženosti i privlačnosti, nego od sile.

Kako nastaje siledžija?

Tražeći razlog nastanaka agresivnosti rađena su mnoga dugotrajna istraživanja.

Došlo se do rezultata da najratobornija djeca, ona koja su najlakše započinjala tuče i koja su po navici upotrebljavala silu da bi postigla svoje ciljeve, u najvećem broju su napuštala školu, a do tridesete neka su i osuđivana. Ona su, također, prenosila svoje sklonosti ka nasilju u osnovnoj školi, njihova djeca su bila problematična baš kao i njihovi roditelji.

Brojne studije dokazuju da način na koji roditelji vaspitaju djecu, strogom disciplinom, suosjećanjem i razumijevanjem, ili nedostatkom topline, ima značajne i dugoročne posljedice na djetetov emocionalni život. Važni podaci ukazuju na to da emocionalno inteligentni roditelji mogu biti od ogromne koristi po dijete.

Agresivnost možemo objasniti, kao što je već spomenuto, i kroz frustraciju kao uzrok. U svojoj knjizi “Ljudska agresija”, Bejron i Ričardson navode sljedeći primjer “Ako bi ste zaustavili 50 slučajnih prolaznika na ulici i zamolili ih da vam navedu najznačajniji uzrok agresije, oni bi jednostavno odgovorili – frustracija”.

Mnogim ljudima ovo zvuči blisko, uvjerljivo i poznato. Frustracija, dakle, vodi nekom obliku agresije, ali i frustracija vodi ka agresiji. Frustriranost stvara stalnu unutarnju potrebu da se bude agresivan.

Svakako se ne može zaobići činjenica da neki frustrirani ljudi nisu agresivni. Neki ljudi su naučeni da kada su frustrirani reagiraju agresijom, a neki imaju drugačiji način reagiranja. Svi ovi načini ponašanja su skloni mijenjanju.

Najznačajnije od svega je to što su ljudi obdareni kognitivnim i emocionalnim kapacitetima koji im omogućuju naučiti kontrolirati ili eliminirati nasilnička ponašanja.

Istovremeno, ti isti kapaciteti ljudima daju priliku naučiti prikladnija i konstruktivnija reagiranja na provokativne situacije.