Vjerujem da sam se borio za pravedan cilj i odbio sam pobjeći od svojih dužosti kad su mi nacisti, nedugo nakon njihovog konačnog sloma, ponudili da me sa podmomicom prebace na sigumo utočište izvan zemlje – časnik Vidkun Quisling, Niimberg, 1945. godine.
Admiral flote Donitc preuzeo je upravljanje nacističkom Njemačkom, i svaka podmomica, brod, čamac i luka koje su Nijemci još uvijek držali u svojim rukama nakon Hitlerove smrti, bili su pod njegovim zapovjedništvom. On je mogao biti savršen nasljednik za orkestriranje taktičog bega – bega koji bi omogućio da njemačke žrtve i poduzeta istraživanja ne budu uzaludni i, ukratko, koji bi omogućio širenje sjemena Četvrtog Reicha. Mnogi nacisti odlučili su ostati i suočiti se sa sigurnom smrću, usprkos tome što je Kriegsmarine imala najveću podmomičku flotu na Atlantiku i spremnosti momarice nastaviti borbu iz Norveške. Oni su imali kamo pobjeći, ali mnogi su čeznuli za mučeništvom i znali su da je u tijeku provođenje šireg plana – stvaranja Četvrtog Reicha.
Kvinsling je želio umrijeti kao nacist i nije pokazao nikakvo kajanje, kao ni oni koji su obješeni u Niimbergu. Njihova samouvjerenost poticala je od krivog uvjerenja da će ih jednom smatrati mučenicima. Hitler, Himmler, Goebbels i mnogi drugi visoko rangirani nacisti počinili su samoubojstvo – a oduzimanje vlastitog života bila je uobičajena stvar kroz povijest kada bi bitka bila izgubljena, a javno poniženje i pogubljenje neminovno. Oni koji su počinili samoubojstvo prilikom konačnog sloma Njemačke, i oni koji su se sučelili sa suđenjem u Nürnbergu učinili su to znajući da bi svojim bijegom ugrozili tajne baze i utočišta, kao i prognaničke zajednice koje su cvjetale u Južnoj Americi i diljem svijeta. Šanse da će se Četvrti Rajh pojaviti uz tako mnogo nestalih uglednih nacista bile su minimalne, i Nijemci, pedantni i marljivi kao i uvijek, znali su tu činjenicu. Žrtve su bile nužne. Admirala flote Karla Doinitca, drugog Führera nacističke Njemačke, i njegovu vladu priznale su mnoge zemlje diljem svijeta nakon objavljivanja Hitlerove smrti i Doinitcovog unapređenja. Medutim, njegovo unapređenje također je značilo da se našao na idealnom položaju da pomogne nacistima u njihovom planu bijega iz Europe. Doinitcu je kao ratnom zločincu suđeno zajedno s ostatkom nacističke hijerarhije, ali je pošteđen smrtne kazne i umjesto toga osuđen na 10 godina služenja kazne u zatvoru Spandau u Berlinu. Tijekom suđenja, Doinitc je tvrdio da se on borio samo u legalnom ratu, i da nije bio upoznat s bilo kakvim ‘zvjerstvima’ koja su počinili nacisti. Također je tvrdio da nije znao ništa o ‘konačnom rješenju’.
Albert Speer gnušao se nacizna i kajao se zbog svoje uloge u Trećem Reichu, pa ipak je dobio 20 godina! Doinitc je, s druge strane, želio da njegova momarica u potpunosti stoji iza nacističog pokreta, do te mjere da je 14. februaa 1944. izdao direktivu po kojoj njegovi mornarički časnici moraju ne samo prihvatiti, nego prigrliti nacizam ‘. Sav časnički zbor mora biti toliko indoktriniran da se osjeća suodgovomim za nacional-socijalističku državu u njenoj potpunosi. Časnik je predstavnik države. Isprazna trabunjanja da je časnik apolitičan obična su besmislica. Donitcova blaga zatvorska kazna neobična je u svjetlu negove neobuzdane strasti prema nacizmu, ali njegova direktiva također se kosila s doslovno svim pravilima u njemačkim oružanim snagama. Vojno zapovjedništvo, au određenoj mjeri i Luftwaffe, klonili su se politike, i bili su prvenstveno skoncentrirani na rat, ali Donitc je utvrdio da je ‘biti apolitičan obična besmislicu’. Njegov zahtjev za lojalnošću mogao je objasniti nestanak podmomica, i zašto je tako velik broj njih viđen u mjesecima i godinama nakon završetka rata – posebno u svjetlu onoga što je napisao Albert Speer 10. prosinca 1947. godine, u zatvoru Spandau: ‘Unatoč svom osobnom integritetu i pouzdanosti na ljudskoj razini, Donilc ni u kom pogledu nije promijenio svoje mišljenje o Hitleru. Do današnjeg dana, Hitler je još uvijek njegov vrhovni zapovjednik ‘. U svojoj posljednjoj političkoj izjavi, Hitler je pozvao sve naciste da ne odustanu od borbe pod bilo kakvim okolnostima, nego da, gdje god bili, nastave s borbom protiv neprijatelja Domovine. Hitler je zatim imenovao svog nasljednika nakon što je Geiringa i Himmlera proglasio izdajicama: ‘Admirala flote Doinitca imenujem predsjednikom Reicha i vrhovnim zapovjednikom Wehrmachta’.
Hitler je izabrao svog najodanijeg časnika i jedinu osobu za koju je vjerovao da može povratiti moć Reicha. Kako je primijetio ugledni povjesničar Chester Wilmot: ‘Važnost koju je Hitler pridavao zadržavanju ovih podmorničkih baza odražavala je rast moći Doinitca, koji je brzo postajao njegov najutjecajniji savjetnik. Hitler je cijenio Donitca, i bio je tako fasciniran sposobnostima novih podmornica i mogućnošću okretanja ratne sreće na Atlantiku da su se od početka 1945. njih dvojica skoro svakodnevno savjetovali. Sa sposobnošću novih podmornica ostati ispod površine tijekom cijelog puta od Europe do Južne Amerike ili Antarktika, šanse ili vjerojatnost da će nacistička ratna mašinerija uspjeti pobjeći bile su drastično povećane, kao i sposobnost izlaženja na kraj s britanskom i američkom mornaricom. Na firerovoj mornaričkoj konferenciji 3. siječnja 1945. godine, Doinitc se hvalio kako nove podmornice opremljene disalicom mogu postizati uspjehe u vodama u kojima je Njemačka morala prekinuti s operacijama prije više od tri godine. Doinitcove tvrdnje iz 1945. nisu bile ništa novo: još 1943. tvrdio je da će nove podmomice otvoriti potpuno nove mogućnosti, a njegova hvalisanja značila su da je Hitler dao najveći prioritet izgradnji Donitcovih podmornica.
Vjera koju je nacističku hijerarhija imala u nove podmomice nikad se nije smanjila, čak ni kad su ruski vojnici počeli nadirati u Njemačku. 6. ožujka 1945. godine, Goebbels je progovorio o osjećajima nacističke elite: ‘Danas ima još dosta nade. Naše podmomice moraju se boriti svom snagom; iznad svega, može se predvidjeti da ćemo, s uključivanjem novog tipa podmomica u borbe, postizati daleko bolje rezultate nego s našim starim podmomicama. Goebbels je u svom ratnom dnevniku još jednom spomenuo koliko je nacistička hijerarhija bila zadovoljna: ‘Očito, oživljavanje našeg podmorničog ratovanja imalo je velikog utjecaja na rat’. Goebbels je o oživljavanju koje je primijetio pisao 28. ožujka 1945, samo mjesec dana prije svoje smrti u navodnom očajanju! Doinitc, kao Hitlerov najpouzdaniji glasnik nakon Goebbelsa, bio je upoznat s nacističkim planovima za Istok, kao i s postojanjem koncentracijskih logora. I premda neki povjesničari tvrde da mu nije trebalo suditi za ratne zločine, usprkos brojnim dokazima koji govore suprotno, jedini aspekt koji bi trebao biti neočidan u vezi s Doinitcovom kaznom u Nürnbergu je njezina dužina. Njegova blaga kazna posljedica je njegove suradnje u pružanju neproenjivih informacija saveznicima, posebno zato što je znao doslovno sve o zagonetnim podmornicama koje su se
pojavljivale diljem svijeta nakon rata. Britanija, kao zemlja koja je zarobila Doinitca, izvukla je najveću korist od Donitcovih informacija i, kako je njegovo hvatanje 23. svibnja 1945. bilo drugi put da ga zarobljavaju Britanci, britanski ispitivači znali su točno kako od njega mogu izvući odgovore koji su im potrebni .
Godine 1918, u posljednjim danima Prvog svjetskog rata, Donitca je zarobila Britanska ratna momarica. Poslali su ga u logor za ratne zarobljenike, nakon čega je prebačen u Mandestersku kraljevsku ludnicu. Nakon detaljnih psiholoških testova, potvrdeno je da je ‘lud’, i ostavljen je na ‘liječenju’ koje je trajalo godinu dana. Usprkos Gebelsovim komentarima da je Donitc ‘vrlo hladan
i realističan kalkulator ‘, vrijeme koje je Dojnitc proveo u ludnici ostavilo je mentalne ožiljke koji bi izbili na površinu da su mu ponovno zaprijetili utamničenjem. Taj strah i njegova odanost Trećem Reichu zmačlli su da nije imao drugog izbora nego odbaciti razmišljanja o predaji kada je 1. svibnja 1945. godine prvi put čuo da postaje nasljednik nakon Hitlerove smrti. Donitc je tada objavio Wehrmachtu: ‘Nastavit s borbom protiv Britanaca i Amerikanaca sve dok me oni budu ometali u borbi protiv boljševizma. Kako je Donitc još uvijek zapovijedao velikom momaricom i s dovoljno Wehrmachta da i dalje stvara probleme saveznicima, njegovo saopštenjee bilo je prijetnja koje su posebno ozbiljno shvatili zapadni saveznici; uvidjeli su da mir još nije ni izbliza siguran, i da bi bezuvjetnu predaju možda trebalo ponovno razmotriti.
Londonski Times, dan nakon Doinitcovog priopćenja, preporučio je oprez: Donitc bi mogao okupiti silu koja je dovoljno jaka da izazove probleme. Borbeni duh momarice vjerojatno je još uvijek visok. Impresivan broj njemačkih podmomica nalazi se u Norveškoj, gdje neprijatelj ima i oko 200.000 pripadnika kopnene vojske i više stotina aviona. Tako se čini vjerojatnim da Donitc razmišlja o tome da se utvrdi tamo, a ne u pregaženom Reichu ili u južnoj regiji koja je sada ugrožena i sa sjevera i s juga. Tu odluku može donekle odlagati, ali ne i promijeniti. S obzirom na Donitcovo obećanje da će nastaviti s borbom i veliku silu koja je još uvijek bila pod njegovim zapovjedništvom, i imajući u vidu strahove saveznika, je li moguće da je sklopljen mir – mir koji je imao jamstva za obje strane? Donitc je mogao tražiti da Nijemac bude obnovljena, a ne ponižena kao u Versaillesu, da se zapadni saveznici bore protiv širenja boljševizma, i obzirnost, ako već ne i blagost od strane pobjednika, ukljudujući i uljepšavanje njegove osobne ratne prošlosti, u zamjenu za potpunu predaju i odavanje tajnih informacija vrlo osjetljive prirode. Samo tjedan dana nakon što je Donitc objavio da će se rat nastaviti sve dok postoji boljševizam, naredio je predaju svih nemačih snaga. Sve činjenice govore da je Doinitcova prošlost bila zataškana, i suprotno zdravom razumu povjesničari glavne struje ni danas ne smatraju da je Doinitc igrao važnu ulogu u nacističkoj Njemačkoj. Blagost je pokazana tako kratkom zatvorskom kaznom, zapadni saveznici prepoznali su komunističku prijetnju, a zapadna Njemačka uzdignula se iz pepela u kojem je bila u svibnju 1945. i postala jedna od najmoćnijih europskih zemalja, a mnoge velike tvrtke koje su financirale nacističku stranku stvorile su goleme konglomerate.
Osim što je formalno pozvao na predaju Njemače i završetak rata u Europi, Doinitc je ostao njemački predsjednik još tri tjedna, i britanske snage uhvatile su ga tek 23. majaa 1945. Dinitc, kojeg su Britanci dvaput uhvatili, i koji se i protiv svoje volje divio britanskoj pomorskoj tradiciji – što mu nije nimalo ublažilo njegovu mržnju prema Britaniji, bio je jedina osoba koja je znala točnu situaciju u vezi s njemačkim podmomicama, uključujući nove i moćne podmornice tipa XXI. Donitc je također bio jedan od ljudi koji su znali gdje se nalazi baza u Neuschwabenlandu, i što je sve bilo transportirano tamo i natrag. I s informacijama koje su tako važne ne samo za nacionalnu, nego i za svjetsku sigumost, Doinitc je mogao odati onoliko malo ili puno koliko je želio, koliko god da su njegovi obavještajni podaci bili minimalni ili nepotpuni, bili su neizmjerno dragocjeni.
Doinitc je bio impresivna osoba, iu ranim fazama rata zadivio je Hitlera svojom lojalnošću i pronicljivošću. Donitc je primio svoju nagradu 31. siječnja 1943. godine, kada je unaprijeđen na položaj Vrhormog zapovjednika momarice. U jednom od svojih inauguracijskih govora pred probranom časničkom elitom, Donitc je utvrdio da je ‘njemačka podmornička flota ponosna što je za Führera, na drugom dijelu svijeta, u zemlji Shangri-La, sagradila neosvojivu tvrđavu’. Bila je to dojmljiva izjava koja je poticala odanost njegovih časnika i ulijevali ponos Hitleru i Kriegsmarineu. Časnici su Doinitcovu izjavu s entuzijazmom proširili Kriegsmarineom, jer su svi koji su je čuli vjerovali u tu mogućnost. Jedan istočnonjemački izvor, čovjek koji je služio u Kriegsmarineu imao je priču o Neuschwabenlandu iz prve ruke. On je tvrdio: ‘Neuschwabenland je, nakon Europe, bio u ruševinama i Norveška, potpuno u njemačkim rukama, postala je jedina održiva baza za operacije. Kada je odlučeno da je za njemačku naciju najbolja predaja, oni koji su mogli, otišli su, i potražili spas u podmorničkim konvojima. Antarktik je bila tajna, ali stalno su kružile glasine, i samo za najpredanije postala je utočište. Većina onih koji su imali detaljna znanja o Neuschwabenlandu nije dočekala kraj rata, a od onih koji jesu, većina je ili pogubljena, ili je počinila samoubisvo, ili su poslani u ruske gulage … Bolje su prošli samo oni koje su zarobile britanske snage, ali nakon ispitivanja zabranjeno im je da ikada više spominju svoje ratne pothvate. Prijetnja otkrivanjem štetnih veza iz vremena rata držala je Nijemce tihima, a saveznicima
je pomogla zataškati istinu ‘. Nemačog mornaričkog časnika koji je ovo ispričao zarobili su Rusi i poslali u Sibir na 1š godina, nakon toga, vratio se u komunističku Istočnu Nijemaca. Nasuprot tome, Doinitc je proveo 10 godina u zatvoru i živio u slobodnoj Zapadnoj Njemačkoj. To je kod časnika izazvalo ogorčenje, posebno zato što se povjesničari glavne struje ne usuđuju ni pisati o nacističkom utočištu naAntarktiku ili Donitcovoj strasti za nacionalsocijaliznom. Je li Doinitc govorio istinu kada je 1943. spomenuo ‘zemlju Shangri-La’? S Kerguelen koji je bio korišten kao njemačka podmornička baza i Neuschwabenlandom koji je još uvijek bio u njemačkim planovima, Doinitc je znao da će njegova izlava impresionirati Hitlera. Nažalost, budući da je većina dokumenata – uključujući bilješke s govora, memoare i dnevnike – u vezi s nacističkim planovima za Neuschwabenland uništena, nestala, ili je pohranjena u nekim tajnim arhivima, nervozne vlade ismijali su svaku sugestiju da bi Antarktik mogao biti nacističko utočište. Načeti tu temu značilo je izvrgnuti se podsmijehu. Međutim, Doinitcovi govori daju dovoljno nagovještaja da se zapitamo nije li cijelo jedno poglavlje Drugog svjetskog rata namjerno zataškano. Godine 1944. Donitc je najavio: ‘Njemačka momarica u budućnosti mora izvršiti velik zadatak, Njemačka momarica zna sva skrovita mjesta u oceanima, i zato će, bude li nužno, biti vrl lako odvesti Führera na sigumo mjesto s kojeg će imati priliku provesti svoje kočadne planove ‘. Kriegsmarine je zaista pumo proputovala, bila je lojalna i odvažna u svojim pothvatima. Njemačke podmomice često su posjećivale istočnu obalu Amerike, putovale su ispod antarktičog leda, pa čak i uz estuarij rijeke Mersey u Engleskoj.Ali njihov najzanimljiviji podvig bilo je otkrivanje podvodnog prolaza ravno kroz Antarktik putem povezanih podzemnih jezera, pećina, raspuklina i drevnih tunela u ledu . Saveznici su Donitcove tvrdnje shvatili ozbiljno, posebno nakon Hitlerovog zagonetnog samoubojstva – bili su svjesni da je Antarktik mogao biti ‘sigumo mjesto’ o kojem je govorio Doinitc. Britanci su se već bili posvetili tome, ali Amerikance je na djelovanje potaknula tek Donitcova izjava iz 1946, navodno dana tijekom suđenja u Nürnbergu, u kojoj se hvalio o ‘nepovredivoj tvrđavi, rajskoj oazi usred vječnog leda’. Britanija, koja je već istražila ‘nepovredivu tvrđavur’, pomogla je SAD tajno ih opskrbivši kartama Antarktika, dok je javno, zajedno s Čileom, Argentinom i drugim zemljama koje su polagale pravo na Antarktik, izražavala nezadovoljstvo planiranom operacijom Highjump. Britanska pomoć u opskrbljivanju ovim zemljopisnim kartama – sličnim norveškim kartama koje je 1938. koristila Deutsche Antarktische Expedition – nije pokazivala cijelu sliku. Informacije koje je Doinitc prenio Britancima i vjerojatno uništenje baze u Neuschwabenlandu koje su izvele britanske snage značili su da Amerikanci nisu detaljno istražili Queen Maud Land (Neuschwabenland). Nema objašnjenja za ovaj njihov propust, iako su iznesene mnoge špekulacije. Najvjerojatniji razlog je to što ovo područje nije bilo tako dobro istraženo ranije u tom stoljeću, ali moramo se zapitati nije li uzrok i to što su Britanci tamo došli prvi, ne ostavivši za sobom ništa što b iAmerikanci mogli naći. Međutim, operacija Highjump ipak je navodno otkrila dokaze o drugim bazama – iako su, slično kao kod britanske ekspedicije na Antarktik, prava otkrića operacije Highjump također bila zataškana. Doinitc je imao jedinstveno znanje o Antarktiku, ali ono što je bacilo više svjetla na zaboravljenu antarktički front bilo je njegovo znanje o njemačkim podmorničkim bazama u Norveškoj i tamo stacioniranim podmomicama, kao io vezi između Norveške i Antarktika. Dok je važnost Norveške za Donitca, Hitlera i Kriegsmarine bila dobro poznata, neki od pravih razloga za početnu invaziju na Norvešku manje su poznati, i dodaju još više tajnovitosti povijesti Drugog svjetskog rata i antarktičkog fronta.