U međuvremenu, pronađen je čitav niz novih radioaktivnih elemenata, od kojih ćemo navesti nekoliko, s njihovim vremenima poluraspada u godinama i sekundarnim neradioaktivne elementima koji nastaju njihovim raspadom:

■ uran 235 prelazi u olovo 206 za 713 milijuna godina
■ torij 232 prelazi u olovo 207 za 14.1 milijardu godina
■ rubidijum 87 prelazi u stroncij 87 za 47 milijardi godina
■ ugljik 14 prelazi u dušik 14 za 5730 godina.

Kao što se vidi, sve su ovo različita vremena, i svako od njih se može po volji uzeti za određivanje starosti Zemlje. Naime, nitko ne može reći kada je, kako iu kojoj omjeru nastao proces raspadanja nekog elementa.
Prema američkom istraživaču Hansu Petersonu, svake godine na Zemlju padne u prosjeku oko 14 milijuna tona kozmičke prašine. To je prašina koja ima sadržaj nikla od 02:08 do 2.80 posto. Prema najnovijim satelitskim mjerenjima, ta količina bi mogla iznositi čak 36.5 milijuna tona godišnje! Ako ostanemo kod Hansa Petersona i njegove manje znamenke, opet bi na našu Zemlju, ako je stara 4.5 milijardi godina, do sada palo 63 trilijuna tona meteorske prašine sa sadržajem nikla od 2.5 posto.
To bi, dalje, značilo da bi svaki kvadratni metar Zemlje morao biti prekriven slojem debljine 55 metara. Međutim, ne samo na Zemlji, već i na Mjesecu, koji nema ni vode ni atmosfera, meteorske prašine ima u vrlo malim količinama. Ako uzmemo da se ta prašina izmiješala sa Zemljinom korom, ipak bi nikal iz meteorske prašine morao negdje biti, a to je količina od 1600 bilijuna tona – što bi značilo da je sav nikal na Zemlji meteorskom porijekla.
Znanstvenik Henry Morris kaže: ‘Svake godine rijeke unesu u ocean 375 milijuna tona nikla. Ako pretpostavimo da su sav nikal u oceanu donijele rijeke, onda bi se to ostvarilo za 10.000 godina, što ne ukazuje na Zemlju kao staru planetu ‘. Znači li to da su ljudi živjeli u isto vrijeme kad i dinosauri. Ako se ovome doda tajanstveno kamenje iz Ike, pronađeno na Andama, gdje su ljudi prikazani u društvu dinosaura, onda ovo tjera na dublje razmišljanje.
Rijeke svake godine unose u more oko 27.5 milijardi tona materijala. Od te količine oko 15 posto je u rastvorenom obliku – što je 4 milijarde tona godišnje. Za 4.5 milijarde godina, morska voda bi morala pokazivati ​​znakove zasićenosti nekim od elemenata – što nije slučaj. Dalje, debljina sedimentnog pokrivača na dnu oceana morala bi odgovara njegovoj starosti. Međutim, slojevi na morskom dnu su nevjerojatno tanki. Geolog Stewart Nivins kaže da bi maksimalna starost oceana, ako se poveže s godišnjim porastom nanosa iz rijeka od 27.5 milijuna tona i sadašnjom debljinom sedimenata, mogla biti oko 30 milijuna godina. Uz to, starost se znatno umanjuje ako se isključe sedimenti podvodnih vulkanskih erupcija.